Logo


Naslov članka: TRANSPLANTACIJA ŠUTNJE
Podnaslov:
Autor:
Sunday 03 April 2005 - 21:16:00

Ako stupnjujemo statističko licemjerje, na vrhu bi mogao biti zaključak da se donatorska svijest naših građana povećala od kad se ne moraju izjasniti kao donatori. Dovoljno je da šute. Od kad je obrnut način 'donatorskog izražavanja', povećao se broj donatora organa za transplantaciju, hvali se neka birokratska funkcija na televiziji. Negacija negacije u pogledu 'darežljivosti vlastitih organa' tumači se kao pristanak, pa se tako, jednim potezom, povećava broj davatelja, kao što se broj nezaposlenih može smanjiti postroženom definicijom nezaposlenosti.
Ako ste, prije, htjeli postati donator, to jest pristali na da to da vlastite organe (post mortem, dakako) prepustite drugima, trebali ste to (prethodno, to jest, dok ste živi) eksplicirati. Od vas se tražio pristanak, a plemenita odluka da 'svoje dijelove' 'kad vam ne budu trebali' 'prepustite drugima', bila je vaša odluka, a ne 'konkludentna radnja' koju netko afirmativno tumači. Svjesni donatori drugačije čekaju svoj red za posmrtni čin humanosti.
Ali, to nije bilo dovoljno. Nema dovoljno dobrih duša s 'upotrebljivim tijelom'. Uz to, tehničke teškoće (ne nose svi umirući sa sobom donatorske iskaznice, traži se pristanak rodbine...). U isto vrijeme, sve više pacijenata, sve više mogućnosti korištenja 'organskog materijala' koji se nepotrebno 'neiskorištava' (eufemizam za 'bacanje'). Kako to riješiti?
I umjesto da 'zdravstveni organi' uđu u medijsku kampanju proširenja svijesti, i pokušaju ljude uvjeriti da donesu tu ljudsku odluku, i pokušaju ih razuvjeriti (u laičkom strahu i neznanju) da time ne ugrožavaju vlastite šanse u kritičnim trenucima (kad se razmatraju u koliziji pacijenta s potencijalnim izvorom organa za drugog pacijenta), umjesto, dakle, zdravstvenih prosvjetiteljskih napora, anegdotska smicalica, recipročni 'štos' koji obrće rezultate.
Od vas se, kao eventualnog donatora, više ne traži da budete hrabri ni plemeniti, već pasivni. A ako to niste, traži se da potpišete izjavu da niste plemeniti ni hrabri (zar niste onda egoistični ste i škrti?), Vi ne želite pomoći drugima! I tu izjavu ne možete na papiriću nositi u novčaniku, već je pišete na formularu kod svojeg liječnika, vi koji ste i sami pacijent, sami biste tražili organe da vam trebaju, Tuđe hoćete, svoje ne date! Kakav ste to čovjek, rekli bi u Ministarstvu!
Donatori više nisu oni koji pristaju nešto dati, već svi koji to nisu odbili. Donatori su, dakle, i oni koji ne znaju da su to postali, pa se ne mogu ponositi time (ako ne moram ni reći da nešto dajem, to mi uzimaju).
Ali najgora posljedica ove opasne medicinskoetičke dosjetke nije degradacija donatora, već potencija presedana, širina mogućnosti primjene automatike! Na bliskom području davanja krvi, na primjer. Što kad bi se, umjesto dobrovoljnim junacima transfuzije, krv počela uzimati od sviju koji je ne odbiju dati? Zar to ne bi poboljšalo sliku nadležnih krvnih organa! Ili kad bi se donijela odluka da svi koji ne odbiju, automatski uplaćuju priloge u humanitarne fondove... Zar to ne bi bila plemenita odluka? Zar ne bismo bili bolji od sebe, a veće tuđe zasluge?
Ako po nečijoj odluci pristajemo na sve što nismo odbili, tko odlučuje o šutnji?

Slike su preuzete sa stranice www.visi.com/~reuteler/leonardo.html





Autor članka je F.I.L.M
( http://www.film-mag.net/article.php?article.722 )