Logo


Naslov članka: KULTNI FILM: ČUDO U MILANU, filmska klasika by Ada Jukić
Podnaslov:
Autor:
Thursday 29 October 2009 - 12:01:34

Iz začudnog ciklusa talijanskih neorealista u Kinu Tuškanac, u organizaciji HFS tijekom listopada 2009., izdvajamo De Sicino 'Čudo iz Milana'.



Usklični naslov neorealizma zapravo je bajka. Film tako počinje (Nekoć je bilo...), s djetetom u kupusu, a završava letom beskućnika na metlama u nebo. Zapravo i naslov 'Čudo...' upućuje na ono što se rijetko ili uopće ne događa u stvarnosti, pa bila ona i neorealistična.

Bajka s dobrom vilom i željama koje se mogu ostvariti predstavlja okrilje za nadrealno realističku sliku života sirotinje u postratnom talijanskom predgrađu, bajka rasterećuje tragičnu priču o beskućnicima i nepodnošljivu predstavu stvarnosti čini podnošljivom.



Još jedan element doprinosi podnošljivosti (neo)realističkog prikaza, a to je duhovitost koja dotiče i parodiju (vidi scenu licitiranja cijene zemljišta u kojoj se glasovi ubundanih bogataša preobražavaju u lavež ili pijev vojnih starješina koji se spremaju na udar na gomilu).



Bajkovita je i dobrota glavnoga junaka, koja ničim nije potaknuta ni opravdana. Oni za koje se žrtvuje ili s kojima se solidarizira (u pravilu) ne zaslužuju njegovu dobrotu.

Glavni junak, neka vrsta neorelističkog 'Idiota' uspijeva od tih kontradiktornih jadnika i bijednika, od tih trpnika bez volje, organizacije i inicijative, izvući ono najbolje, gotovo do idealiziranog pojma 'narodnih masa' zbog kojih se skladaju himne i gine na domoljubnim projektima. U raspjevanoj povorci ljudi koji su uspjeli sklepati svoje kućice na 'ničijoj zemlji' (na kojoj je od početka postavljen natpis vlasnika (pandan današnjim jumbo plakatima), izražavaju se najbolje osobine koju masa može imati, solidarnost, vitalnost i optimizam, koji se ruše u prvoj sljedećoj prilici u kojoj se sukobljuju pojedinačni interesi.

Najbolje 'ljudsko biće', koje teško može formulirati svoju želju koju nebeska golubica može ispuniti, je 'domestica', kućna pomoćnica u 'dobrostojećoj obitelji' beskućnika, čiji poslodavci tijekom filma pokazuju duhovite poduzetničke inicijative (otac obitelji 'proriče' sudbinu supatnicima, to jest sugrađanima bespravnog naselja u kojem su smješteni, i lažnim nadama iz njih izvlači posljednje, to jest nepostojuće novčiće), a gospođa u jednoj od antologijskih scena naplaćuje ulaznice za razgledavanje zalaska sunca na svome teritoriju



Najrealističnije su prikazani 'obični, mali Ljudi', sirotinja koju redatelj ne amnestira zbog položaja u kojem trpe niti jednoznačno osuđuje. Ljudi su takva mješavina grubosti, gramzljivosti, zavisti, gluposti, ali i otvoreni za dobre inicijative.

Mali ljudi su, na najblažoj razini vlastite negativnosti, oni koji 'odobravaju' izrabljivače, ne samo spremnošću da vjeruju da je s njima moguć sporazum, već diveći se onima koji ih gaze. Skupina bijednika koji pozdravljaju raskošno obučene žene pred Operom pokazuju onu istu (još jaču, jer su razlike nesrazmjerne) blagonaklonost prema povlaštenima, kao današnja medijska javnost u odnosu na celebreties.

Ilustracija njihove mentalne strukture su, njihovom stanju neprimjerene, želje za stvarima kad im se pruži prilika da ostvare ono što im je do sada bilo nemoguće (vidi masivni ormar u gužvi prisilne selidbe kao realizaciju želje jedne beskućnice ili kraljevsku opravu gubitnice 'iz boljeg društva' kojoj je to, uz druge nasušne potrebe, prioritet).



De Sica se izruguje institucijama, od vlasti i vojske u službi 'debelog kapitala', a i izaziva (u onim vremenima, u onim okolnostima!) i vjerske predodžbe. Dva 'nebeska redara' redundantno interveniraju na Zemlji (Bog zna kako opravdano, ali ipak daleko od anđeoske popustljivosti), a metle kao prijevozno sredstvo za odlazak na nebo asociraju na alternativne sile i prilike koje prevratnički reagiraju na ograničenja zemaljske (ne)stvarnosti.

Ada Jukić


Autor članka je F.I.L.M
( http://www.film-mag.net/article.php?article.7047 )