Logo


Naslov članka: R.E.M.
Podnaslov:
Autor:
Sunday 12 May 2013 - 16:53:12

Hip hip hura za Impresario i Notu! Ne samo da su ostvarili obećano motiviravši izvođače da ne otkažu koncert na dan održavanja koncerta, a.k.a. dan općeg ushićenja, nego su uspjeli popunili Veliku Dvoranu Doma Sportova.



Ja sam imala mnogo peripetija u dolasku na jedva dočekani koncert meni druge najdraže grupe. Samo neke od njih su: žurba i jedva stizanje na bus, pokušaj korištenja WC-a na Zapadnom kolodvoru, kašnjenje Davora koji je zaspao i, po defaultu, smrzavanje tih pola sata. Što je situaciju činilo još gorom, čekajući kod rampe na križanju Jukićeve, shvatila sam da radi FIS-a tramvaji ne voze Ilicom preko Trga, a kako nisam imala novaca na mobitelu svojem dragom kolegi mogla sam samo 'pozvoniti', ali on nije shvatio hint. Zamišljala sam ga kako čeka na tramvajskoj stanici pitajući se gdje je tramvaj dok ja u zgrčenom položaju cvokoćuće zube trljam jedne o druge u sveopćoj panici hoću li stići na vrijeme (akreditacije za novinare morale su se podići do 20 sati na dan koncerta)...
Zadnjim lipama pišem Davoru poruku: "Što se ne javiš dovraga nemam novaca na mobitelu tramvaji ne voze gdje si zaboga" (i još neke epitete koje ne smijem napisati u ovom kulturnom časopisu)... pritišćem send, a iza ugla dotrči Davor dašćući, s bolnom slezenom i neugodnim izrazom lica. Napadam ga kako može kasniti, a on objašnjava da se dva puta poskliznuo i pao trčeći ovamo i da se nada da nije poderao hlače -'Koncertne' kako ih on zove, jer ih još jedino prišivci drže njihove dijelove na okupu. To me nasmije i oprostim mu dok smo trčali po poledici prema Domu sportova.
Konačno stižemo i ugledamo poduži red kod rampe. Svojim vještim ulizivanjem osiguranju preguramo se na sam početak reda, uz objašnjenje kako mi novinari moramo hitno podići svoje akreditacije. Davor ulazi na ulaz za obične smrtnike, a ja stanem u red za novinare i mene pušta Tanja koju konačno upoznajem, i ovim putem još jednom zahvaljujem na suradnji! Uz svo naguravanje oko mog uspješnog odlaska na WC i Davorovog uzmanja pive koja je ponovo poskupila (više nje 12 nego 15kn!), stigli smo na sam početak predgrupe – Brainstorm.
Nikad ranije nisam čula za njih, možda i nisu tako loši, ali meni se čini da bi bolje pasali kao predgrupa Placebu ili Radioheadu ili Pet Shop Boysima, s obzirom na stil pjevanja. Ipak, mlada norveška grupica uspjela je zagrijati ženski dio publike. Pred kraj su uspjeli zapaliti i ostatak ekipe nekom njihovom lokalnom 'cajkom' s refrenom koji ide A-HA A-HA, a prati ga solaža harmonike. Sve pohvale organizatoru – počeli su točno i nakon 40-ak minuta završili sa svirkom za zagrijavanje. Ekipa je malo odahnula, pripalila cigarete (ogromni natpis ZABRANJENO PUŠENJE očito nije bio na dovoljno vidljivom mjestu); ja sam uočila ljude koje poznajem, za to vrijeme se ispred mene uguralo nekoliko visokih individua (to nije bilo dobro), počeli su se uštimavati instrumenti za glavni nastup, a euforija je sve više i više rasla...
Onda je Davor došao na genijalnu ideju da napišemo na papir poruku R.E.M.-u 'Play It's the End Of the World As We Know It (And I Feel Fine) Thx ' (u daljenjem tekstu EOTW), te da u toku koncerta to uobličimo u aviončić i lansiramo na pozornicu kako bi oni to odsvirali. Navodno je on tu taktiku već iskušao i Izoli, te je upalila (ili su pjesmu imali na play listi, svejedno, odsvirali su je).
U 21:20 gase se svjetla, pale se reflektori koji na limovima postavljenim na pozornici tvore odličan light show. Fenomenalan ulet grupe; blještavilo, akcija, Stipe s plavom bojom preko očiju baca kapu u publiku, dok otvara koncert sa pjesmom Finest Worksong. Po mojem mišljenju, sve je bilo malčicu pretiho – uključujući i prvi dio koncerta, na kojem su svrali samo laganice. Kako bilo da bilo, većini ljudi s kojima sam razgovarala ta je okolnost bila olakšavajuća jer nisu morali danima nakon koncerta trpjeti šumove u ušima. R.E.M. su predstavili svoj novi album, otpjevavši dosta pjesama s njega, i meni osobno najpjevniju Leaving New York. Kako nisam bila upoznata s tim novim albumom do koncerta i kako sam možda pjesmu čula dva, tri puta površno na radiju, a i odbijala me činjenica da moje dvije najdraže grupe ne mogu smisliti bolji grad za opjevati (U2 – New York), sada sam se imala priliku zaljubiti u tu pjesmu.



I Told You I Love You I Love You Forever...
repeat repeat repeat repeat..
S 'neba' tj. stropa visile su diodice koje bi mijenjale boju, što je bilo zgodno za pratiti, kao i dva velika ekrana koja su prenosila događanja na stageu više udaljenim krajevima Doma sportova, ponekad i po četiri različite situacije u isto vrijeme, odlično kombinirajući vizualne efekte, boje i motion kamere.. Uza sve hitove koje su odsvirali (Animal, Loosing My Religion, This One Goes To the One I Love, Bad Day) Davor je još uvijek inzistirao na EOTW-u i to na nekoliko načina u nekoliko prilika: sistemom 'šaji dalje' koji je prvi papir plasirao na pozornicu, ali ga izvođači nisu skužili i, u jednom trenu – sad ga ima/sad ga nema - s nje je i otpao; zatim lansirajuću drugi papir u obliku aviončića koji nije dospio do pozornice, jedini kontakt koji je dobio s bendom bio je zbunjeni pogled basista dok mu je upikivao prstom u pod kako bi ovaj sišao, pokupio papir, pročitao i ostvario mu želju – yeah right; nadalje, derući se iz petih žila u nekoliko navrata (padali su komentari poput – On baš i ne odustaje ); odlaskom u prvi red i derući se skupa s prijateljicom, Stipeu osobno u lice; povratkom iz prednjih redova i grindajući naslov pjesme usred muka i tišine u dvorani. Ništa nije urodilo plodom.
Ja sam, primjerice, htjela da odsviraju Leave ali, da me Stipe pitao za želju, rekla bih EOTW, samo za Davora.
Također moram spomenuti i oduševljeno skandiranje Stipeu (Stajp) 'Stipe! Stipe! što me u prvi mah asociralo na nedavne izbore i kako je zgodno povezano Sve u svemu, odoše s pozornice i, nakon pauze, koja se činila kao vječnost ostvarili su nam želju i održali poduži bis, koji su započeli sa What's the Frequency Kenneth?, nastavili sa Permanent Vacation i novom I'm gonna DJ. Na bisu su im se pridružili Dalibor Pavičić i Cris Eckman, kao žestoka pratnja na svojim gitarama. Sa Zagrebom su se oprostili uz izvedbu Man on the Moon. Za kraj ovog mog "opsežnog" izlaganja, u kojem mi je Davor pripomogao faktografijom, prenosim prigodno modificirane R.E.M.ove riječi koje najbolje opisuju tužnu i čemernu, 'longing for more' atmosferu nakon ovog savršenog koncerta...


It's easier to leave than to be left behind
Leaving was never my proud
Leaving R.E.M wasn't easy
I saw the light fading out

It's quiet now



Autor članka je F.I.L.M
( http://www.film-mag.net/article.php?article.588 )