Logo


Naslov članka: Moram vam reći: OPASNE (HIPO)TEZE
Podnaslov:
Autor:
Saturday 17 March 2007 - 11:22:54

U sedmo proljeće dvadesetprvog stoljeća, u zemlji mlade demokracije, u jednom dnevnom, to jest Večernjem listu jedan je urednik zabavne rubrike suspendiran zbog onoga što je napisao. Dok se iz medijske potjere izvlače perači narodnog blaga i farmaceutski zagađivači rječnih sustava i dok se u neoporezivim kočijama provoze kraljevi prijetvorbi, podmetači etničkih požara i namještači javnih mišljenja, kažnjava se verbalni izraz filmskog kritičara u društvenoj ulozi koji je u rubrici o filmu i zabavi dotaknuo 'osjetljivu temu'.

Zanimljivo je da je temeljna teza baš to kako 'mi' nismo kao 'oni' i kako se kod nas ne može dogoditi ono što se događa 'vani'. Autor, dakle, zna gdje živi i kako tu 'ne ide' ono što prolazi 'tamo', zato i piše o tome, ali ne zna koliki je rizik o tome pisati (nije valjda sam htio nastradati, kao što se, paradoksalno, spekulira na nekom homofilnom siteu, koji autoru nije nesklon. Ta mogućnost da se nešto što je nekome naškodilo protumači kao da je to sam napravio kako bi ostvario neki uvrnuti cilj, jedno je od sredstava kojima se poništava mogućnost otkrivanja bilo koje 'neugodne istine' ili logičko uporište odnosa uzroka i posljedice).



Tekst Arsena Oremovića karakterističnog naslova 'Neugodne istine' (usporedi s ekološkom uspješnicom američkog političara Ala Gorea) doveo je do neugodnih posljedica. Naslov je mnogostruko upotrebljiv. Neugodna istina nije samo to što se kod nas ne može očekivati da se netko s javne scene deklarira kao homoseksualac. Neugodna istina je da je nečija homoseksualna opredijeljenost nešto što se s neugodom skriva /otkriva. Što se koga tiče tko je s kim u krevetu? (Bilo je i hrabrih istupa, nekih upravo iz redova filmskih kritičara, primjerice Ilinčić. Uostalom, iz redova filmskih kritičara poteklo je i nekoliko smjelih društvenih kolumnista, primjerice Jurdana i Starčević).

Najneugodnija istina je, međutim, to što netko zbog toga što napiše, pa makar to bila i šala o nečijoj seksualnoj pripadnosti, može izgubiti posao ili uredničko mjesto ili dobiti dva tjedna odmora u kojem može dobro razmisliti o tome što je učinio, odnosno, napisao (kako se naknadno izjasnio predstavnik poslodavca). Glavni urednik lista za 'ljude sa stavom' štiti osobe koje ne oskudjevaju u pravima i sredstvima zaštite. Demokracija omogućuje prava i onima koji (s pravom) imaju privilegije. Što se pića tiče, primjerice, tu smo jednaki. Na nuli. Nek' vas voze šoferi! reći će antoanetski zastupnik nula promila poslije aperitiva. Najveća prava imaju oni koji svoja prava ne moraju sami braniti. Za to postoje urednici listova i šefovi institucija i nadređeni svih vrsta koji se brinu da prava na savršenost jednakijih ne budu okrnjena. Ni u dnevnom tisku.

Da rezimiramo situaciju.

Jedan filmski kritičar u neobaveznoj rubrici čitanog lista, uspoređujući domaću i stranu javnost, načne temu homoseksualizma i utvrdi kako se nešto što je vani (na Zapadu) normalno, kod nas NE BI moglo dogoditi. Dakle, snosi posljedice zbog onoga što tvrdi da se kod nas ne može dogoditi!

Naime, na nekoj dodjeli nagrada neka se nagrađena pripadnica jednog spola zahvalila svojoj ... supruzi. Da slikovitije iznese tezu kako je to kod nas nemoguće, autor opisuje zamišljenu situaciju u kojoj jedan poslovno situirani bivši nogometaš na nekoj dodjeli nagrada zahvaljuje, umjesto svojoj, također medijski eksponiranoj supruzi, svome anonimnom dečku. Iznosi se nešto što se nije dogodilo, nešto hipotetsko, zamišljeno, odnosno, nezamislivo, kad bi bilo, ki bi da bi...

Možda bi mu to i prošlo, da se na kraju članka, nije vratio na početnu hipotezu i spomenuo ime koje se ne smije spomenuti izvan pozitivnog konteksta (ja ga neću ni spomenuti). I to je dovoljno da mu se obruši na glavu ne samo urednička stolica, već i ravnodušnost struke (čelnik Novinarskog društva suzdržava se od rizične reakcije) i moralna kolegijalna osuda (jedan medijski poslovadac velikog dometa napisao je da bi on postupio još žešće, pa bi pored otkaza podnio i sudsku tužbu! Ne može netko samo tako blatiti nečija javna imena!)

S obzirom na to da nisam od 'ljudi sa stavom' koji čitaju list u kojem je radio skinuti urednik i da ne podnosim dodjele nagrada koje sa simpatijama spominje (predvidljivo glamurozne i s nepodnošljivom prigodom za zahvaljivanje nagrađenih, ma kako duhovito vođene od strane stand-up duhovitih celebretiesa), ne može mi se predbaciti da ga branim kao istomišljenik.

Ali ono što treba braniti je pravo na riječ, i kad je pisana . I pravo na rad koji se ne može izgubiti 'bez riječi'. I pravo na društvenu kritiku, makar bila filmska. I pravo na tiskanu grešku, bez drastičnih posljedica. Koliko je onih koji su svojom greškom uzrokovali stvarne, nepopravljive i neoprostive posljedice!

Pitanje je da li bi posljedice bile ovako drastične da se šala o homoseksualizmu zaustavila na nogometnoj javnoj osobi i izostavila političku javnu osobu. Ali sad, kad su posljedice već tu, zar ne bi bio čin 'demokratskog milosrđa' da se onaj čija se prava štite radnopravnim mjerama, sam zauzme za Autora i pokaže kako je izvan (iznad) tih hipotetskih konstrukcija. U punoj demokraciji riječi ne bi ni trebalo intervenirati, ali kad bi u ovom 'prijelaznom razdoblju' oni koji bi trebali biti pogođeni tim hipotezama pokazali kako se ne osjećaju pogođenim i tolerancijom isključili komplekse koje pretpostavljaju oni koji ih štite, možda bi to bio znak budućim čuvarima nadređenih interesa. Da ne budu tako revni. A onima koji se igraju riječima da se ne igraju vatrom.


Autor članka je F.I.L.M
( http://www.film-mag.net/article.php?article.2381 )