Logo


Naslov članka: FILM: ŽENSKA PRAVA HOĆU, drama by Ada Jukić
Podnaslov:
Autor:
Sunday 18 March 2012 - 23:45:13

U četvrtak 15. ožujka u art kinu Metropolis u Muzeju za suvremenu umjetnost u Zagrebu održana je premijera filma 'Made in Dagenham' Nigela Colea. Projekciji je prethodio uvod programskog voditelja Metropolisa te govor zamjenice britanskog ambasadora u Zagrebu, a nakon projekcije priređen je domjenak. Riječ je bila o obilježavanju Dana žena (s tjednom odmaka) i zalaganja za ženska prava, o čemu film iznosi konkretan primjer borbe za jednaka prava (plaću) radnica s pravima (plaćom) svojih muških su-radnika u londonskoj tvornici u vlasništvu američke automobilske tvrtke.

Radi se o burnoj 1968. godini studentskih nemira i radničkih, rasnih i nacionalnih pokreta za emancipacijom na svjetskom planu, godini u kojoj se i na području mode unose dramatične promjene (minice i mršavice) i izražavaju radikalni stavovi u pogledu postojećeg stanja i trendova u budućnosti. I iako su ti pokreti ostvarili mjerljive pomake u društvenoj perspektivi, činjenica je da su brojne inicijative ostale nerealizirane ili izobličene u kompromise i kontradikcije, a da se u aktualnim okolnostima i neki 'postignuti rezultati' stavljaju u pitanje.

U to, dakle, vrijeme, radnice (njih dvjestotinjak) koje rade pomoćne poslove (šivanje navlaka za sjedala) u Fordovoj tvornici automobila u kojoj rade desetine tisuća muškaraca, pokreću inicijativu da im se prizna određeni stupanj kvalifikacije i primanja izjednače s onima za poslove odgovarajuće složenosti koje obavljaju muškarci. Početna ograničena akcija zaoštrava se do ideoloških i internacionalnih razmjera i konfliktnih interesa kapitala i civilizacijskih principa.



Film idealizira tu borbu i ističe optimističan ishod koji nije upitan u konkretnom primjeru, ali koji ne odražava globalni trend u održavanju ili poboljšanju statusa radnika (i radnica) u svijetu kapitala. Činjenica je da su dagenhamske radnice, uz dosjetljivo korištenje metoda sindikalnog i medijskog pritiska, ostvarile svoja prava, ali pitanje je što je sad s tom tvornicom kojoj su u to vrijeme radile i s aktualnim potencijalom borbe za radnička, ženska i ukupna ljudska prava. Da li se nastavila ta bitka u kontinuirano pozitivnom smjeru?. Da li sad radnice (za koje su ove radnice izborile jednaki status) rade u boljim uvjetima nego one koje su se morale boriti? Imaju li u 'globalu recesije' uopće što raditi radnice za koje su izboreni 'bolji uvjeti rada'?

Apsurdno je da je uspjeh u ovoj radničkoj (ženskoj) priči omogućio dobar status suprostavljene snage. Radnici imaju pregovaračku težinu ako doprinose zaradi poslodavca. Samo zato što se u to vrijeme u toj tvornici tjedno proizvode tisuće automobila za kojima postoji potražnja i čija prodaja donosi profit, radnici (ce) mogu postavljati uvjete i mogu očekivati da se ti uvjeti razmotre. Uvjet da radnički zahtjevi 'imaju težinu' je radno intenzivna i profitablina proizvodnja masovne robe na rastućem svjetskom tržištu. Ali ako se za zahtjevne radnike (i radnice) nađe jeftinija alternativa (radna snaga u drugim zemljama bez političke ili sindikalne potpore ili automatizacija proizvodnje koja minimizira potrebu za radnicima), nema uvjeta za postaljanje uvjeta niti slavodobitnog ishoda bitaka za poboljšanja.

Dok sam gledala te žene koje se, u početku skromno i oklijevajući, a onda sa sve više kreativnosti i samoinicijative zalažu za svoja prava, sjetila sam se televizijskih snimaka radnica Kamenskog ili drugih stečajnih i očajnih domaćih radnica koje plaču na televiziji i traže ne bolje uvjete za budući rad, već plaću za ono što su već odradile u tvornici koja nema perspektivu. I koje nemaju učinkovitu podršku institucija ili osoba koje se usude riskirati na njihovoj strani kao ministrica Barbara Castle u britanskom 'Dagenhamskom slučaju'.



Film idealizira odnos sudionica ovoga povijesnog ženskog događaja. Ne samo da su sudionice događaja uljepšane (to nam pokazuju dokumentarne snimke na kraju filma), već su idealizirani njihovi međusobni odnosi. Ne postoji (ili je zanemarivo naznačen) potencijal njihove nesloge (tolerancija nejednakog odnosa kolegica prema radnim obvezama, nepostojanje zavisti prema novoj 'Leaderici', komplementarnost uloga u organizaciji protesta bez kompetititvnosti...). Majstorski psihološki pristup 'Leaderice' prema potencijalnoj 'Strikebreakerici' iznenađuje kao i naivnost i neustrajnost pokušaja primjene principa 'Divide et impera' od strane Uprave ...). A najmanje uvjerljiva je opća ženska solidarnost koja povezuje žene različite dobi, zanimanja, obrazovanja i ukupnog društvenog statusa, od nekvalificirane radnice do ministrice rada (i poduzetništva ?:). 'Ono što ih veže' predstavlja se jednako važno (ili važnije) od onoga što ih razlikuje, ili bar toliko važno da premosti njihove razlike, a to dovodi do kontradikcije. Jer, istovremeno dok se u ime jednakosti i prava na jednakost žene pokušavaju emancipirati u muškom svijetu, one ipak dijele neku značajnu osobinu 'ženskosti' ili 'ženstvenosti' koja povezuje i one žene koje ni počemu drugom nisu slične. I to im daje neku dodatnu osobinu, neko područje osjetljivosti do koje muškatrci ne mogu doprijeti i ne mogu razumjeti, osnovu za žensku solidarnost koja se prelijeva preko opće ljudske jednakosti.

Na istoj strani (ženskih prava) nalaze se i žene pripadnice suprostavljenih klasa i ukusa. Njima se sviđaju iste haljine sofisticirane jednostavnosti, samo ih samo jedna od njih sebi može priuštiti. Lijepa i obrazovana supruga direktora tvornice osobno je na strani radnica koje stavljaju u pitanje poziciju njenog muža. Elegantna pripadnica više klase zamjera svome mužu koji ne prepoznaje njene ženske potencijale, ali to nije razlog da se sama pokuša bračno emancipirati po cijenu udobnosti koju joj taj brak osigurava (impresivan, za ono vrijeme futuristički, interijer u kojem priprema večeru poslovnom partneru svoga supruga, luksuzni auto u kojem ide po sina u školu ili haljine o kojima se može sanjati). Na vrhu te ženske solidarnosti i tipičnog (ženskog) interesa (za modu, primjerice, ilustrira odnos radnice i ministrice, jedanko upućene u pitanja ' haute couture' i visinu izdataka za razvikane dizajnerske proizvode.

Uzgred: Iako to nije slučaj u ovom konkretnom slučaju, problem je da ne postoji nešto što je tipični 'ženski ukus' i da elegancija nije 'ujednačeni predmet želja' žena sa svih društvenih krugova. Ukus se (uz urođeni dar) uči i stječe kao akademsko zvanje (u što se ulažu godine i sredstva), a podizanje razine masovnog ukusa nije u marketinškom prioritetu. Posljedice su produbljivanje razlika i u području onoga što želimo imati. kao ilustracija: iako nije sigurno da će netko (neka!) koja čita Shakespearea prije spavanja biti ukusnije obučena od one koja gleda sapunicu, mala je vjerojatnost da će im se svidjeti iste spavaćice. Ali, o ukusima se ne raspravlja. Osim s onima koji imaju iste ukuse .



U filmu su simpatični svi likovi, osim licemjernog sindikalnog povjerenika (zapravo cijele jedne podružnice, koje će, ipak, iskupiti kolege na višoj sindikalnoj instanci) i predstavnika američke kapitalističke strane. U manjoj mjeri, više kao neučinkoviti operativac nego djelatni negativac, djeluje kruti Upravitelj londonske tvornice. A američki izaslanik Forda, koji dođe osobno i energično riješiti taj problem, ispadne 'papirni tigar' (bar u 'toj bitki toga rata'). Međutim, njegova prijetnja o preseljenju tvornice u manje emancipirane radne sredine nije izbjegnuta, bez obzira na to je li je realizirana u londonskom slučaju. Tisuće zapadnih tvornica preseljeno je u povoljnije dalekoistočne krajeve, a pozicija radnika u tehnološki eksponencijalnom svijetu globalno erodira.

Okolnosti u kojima se može raditi na poboljšanju radničkih i inih djelatničkih uvjeta su se promijenile. Svjetsko je tržište zasićeno i u recesiji. Od burnih (pre)potentnih sedamdesetih godina prošao je simbolični Milenij! Male su šanse ne samo da se povećaju, već i zadrže prava onih koji sve marginalnije doprinose svjetskoj zaradi. A ni masovni protesti ne sprječavaju retrogradne procese u odnosu na zatečena prava. U konkurenciji otpuštenih, nezaposlenih, umirovljenih i drugih ugroženih, koji se sa sva manjim izgledaom za happy end bore za svoje 'jednakosti', mogu li žene očekivati da budu pošteđene u većoj mjeri? Kakvi će se filmovi snimati o njihovoj budućnosti?


Ada Jukić, 17 03 2012


Autor članka je F.I.L.M
( http://www.film-mag.net/article.php?article.13862 )