Logo


Naslov članka: Premijera predstave 'Lindarski kaban' u pulskom INK-u 9. ožujka 2012. (p)
Podnaslov:
Autor:
Thursday 08 March 2012 - 13:52:47

Istarsko narodno kazalište
Gradsko kazalište Pula,
LINDARSKI KABAN autora Dragutina Lučića Luce
u režiji Jasminka Balenovića, premijerno će igrati 9. ožujka 2012. u 20 sati.
Reprize predstave bit će na programu INK-a 10. i 12. ožujak u 20 sati.

o predstavi:
Dragutin LUČIĆ Luce
LINDARSKI KABAN
prema pripovijesti "Carevo novo ruho" Hansa Christiana Andersena
redatelj: Jasminko BALENOVIĆ
scenografkinja: Lara BADURINA; kostimografkinja: Katarina RADOŠEVIĆ GALIĆ; glazba: Livio MOROSIN i Tomislav ŠESTAN; oblikovatelji svjetla: Dario DRUŽETA i Jasminko BALENOVIĆ; savjetnik za lindarski dijalekt: Dragutin LUČIĆ Luce, suradnica za scenski pokret: Andrea GOTOVINA
Igraju: Rade RADOLOVIĆ, Teodor TIANI, Helena MINIĆ



PISMO – SLIKA
Naravno, Carevo novo ruho moguće je prepjevati na više načina – kao priču o autoritetu, moći, karakteru, vladavini, politici, aristokraciji i demokraciji, o taštini i oholosti, stidljivosti i bestidnosti, bojazni i savjesti, o prevari i "prevari" te gluposti "gluposti", o golotinji i "golotinji", prividu, utopiji, virtualnosti, modi, mondenosti, ispraznosti, površnosti, oportunizmu, ideologiji… Naravno pokušaj teatralizacije jedne još takve proze vođen je, vjerujem, jasnom spoznajom da su prozno i dramsko pismo rastavljeni pukotinom koja se najteže premošćuje, možda i nikako; povijest sličnih pokušaja prepuna je nesporazuma te vrste – čitati o golom caru i gledati sliku golog cara, ne to nije ista stvar: svaki medij ima svoje unutarnje zakone, mjere i utege. Toga su, usput, bili svjesni već i ilustratori Andersenovih pripovijesti, Thomas Wilhelm Pedersen i Lorenz Frølich te su Keisera prikazali, ne "kao od majke rođenog", nego u nečemu poput noćne košulje, spavaćice? Uostalom što danas uopće još znači nagost, nije li kao i sve one skupe krpice s modnih pista golotinja nešto što ulazi i izlazi iz mode, nešto "in" i(li) "passe"; paradoksalno: gola koža više prikriva, nego što otkriva, Adam i Eva nemaju se više čega stidjeti – odjeveni su u svoju kožu koju će skupo prodati. Prije no izađe iz mode. Takve su me spoznaje i prohtjevi odveli u svojevrsno eksperimentiranje s (ne)mogućnostima koje je bilo jednako teško, ako ne i teže, i koje je potrajalo jednako dugo, ako ne i duže od same konačne izvedbe; pronalaženje puta stajalo me više nego sam put…


NIŠTA NIJE TAKO REALNO KAO NIŠTA
Nakon što sam ustanovio da je Andersenovo "ruho", iako u zbilji ne postoji, pokretač svih događaja i postupaka, mogao sam mirne duše s Becketom – u posve drugačijem kontekstu – na bandijerici istaknuti parolu: "Ništa nije tako realno kao ništa!". Mogao sam uz Hoolywood, Kremlj, Vatikan i Wall Street, konačno izabrati Lindar za još jednu "tvornicu snova". Mogao sam mirne savjesti izabrati lindarski idiom za jezik kazališnog čina. Mogao sam izabrati i riječ kaban. Jer Lindar navodno uopće ne postoji, lindarski zajik tek je izmišljeni naziv za jedan "nepostojeći jezik", kaban je riječ o kojoj se dvoji dohodi li uopće iz tog "nepostojećeg jezika"?! Je li moguće nakon svega zaključiti da je toliki trud oko jednog kazališnog komada raskrinkan kao trud ni oko čega – oko ničega?! Jednostavno: Mnogo vike ni oko čega…

Dragutin LUČIĆ Luce


Autor članka je F.I.L.M
( http://www.film-mag.net/article.php?article.13791 )