Logo


Naslov članka: KAZALIŠTE: TAMNO I NATRAG by Julija Vuljanko
Podnaslov:
Autor:
Friday 02 March 2012 - 22:30:03

Tamno i natrag. Već je sam naslov izazvao zbunjenost jer nije tamo, nego tamno. Dok mi se ta igra riječi učinila simpatičnom, žao mi je što ne mogu reći isto za predstavu, koja je u meni potaknula nesuglasje i zato mi je trebalo ovoliko da nešto o njoj stavim na ovaj imaginarni tj. elektronički papir. Moram krenuti citiranjem najave predstave: “predstava Tamno i natrag predstava je opsesije, opsesije gledanja, opsesije stvaranja odnosa između gledatelja i gledanog, opsesivne potrage za materijalnošću nevidljivog, neprikazanog i nesadržajnog” te “repertoar prikazanog u ovoj predstavi uvjetovan je prevođenjem filmskih procedura, načina filmske proizvodnje u teatar”.



Nastala kao nastavak projekta Odgovornost za viđeno kustoskog projekta Što, kako i za koga/ WHW za 54. Venecijansko bijenale, ova predstava teži odgovoriti na sve te zahtjeve koje si sama postavlja kao vlastitu opsesiju, ali i pokazati gledatelju da ni film ni kazalište nisu definitivno određeni mediji, da se pozicija gledatelja mijenja skupa s promjenom gledanog te da osim prikazanog i ono neprikazano ima svoje postojanje. Recepcija uvjetuje svako kazališno, a i filmsko stvaranje i jasno mi je da je ona uvijek zanimljivo polazište prevrednovanja ova dva medija. Time što ne želi shvatiti ni film ni kazalište kao medije, nego kao samo prikazivanje (želju za prikazivanjem i potrebu za biti prikazanim), smatram da je ova predstava otišla izvan granica shvaćanja običnog gledatelja. Bez uvoda tj. čitanja programa, ova je predstava zbir zvukova, bljeskova, nedefiniranih likova i odličnog teksta “Grupno uživanje” Tomislava Gotovca. Predstava se sastoji od više dijelova koji su naizgled povezani samim medijem i “pripovjedačem”. Tako je prvi dio predstave projekcija izvođača koji grade scensku instalaciju i pripremaju se za predstavu dok “glas” govori o arhitekturi koja nestaje, koja gubi stalnost i u koju se čovjek ne uklapa, a izvođači se kreću u mraku skoro pa nevidljivi gledateljima. Drugi dio je potpuni kontrast u kojem izvođači prelaze u stanje u kojem nalikuju djeci koja bacaju svoje loptice bez ikakvog cilja, forme ili sadržaja, a njihovo sadašnje i prošlo vrijeme postaju jedno povezujući pozornicu i projekciju, za čije je potrebe Daniel Turig razvio interaktivni softver. Kako njihova uloga nije definirana tako ni oni ne postoje u nekakvom logičnom slijedu događaja već samo kao pokreti željni promatranja. Predstava kulminira u trenutku kada izvođači, koji su i glavni “glumci” i statisti, snimaju u mraku zvukove i svoje svlačenje infracrvenom (?) kamerom ili mobitelom te bivaju projecirani na ekranu i promatrani od strane publike koju istovremeno promatraju i snimaju. Koliko god bila interdisciplinarna i inovativna predstava nije pristupačna, likovi i izvedbe su preforsirane i cjelokupni dojam ostavlja neku nedovršenost i preveliku količinu nabacanih informacija.

Predstavu Tamno i natrag možemo promatrati s dva aspekta ili prigodno imamo dvije točke percepcije. Prva je ova čista fizička, perceptivna s koje će malo tko razumijeti i doživjeti ovu predstavu. Druga točka je ona s koje promatramo, vrednujemo i promišljamo ovaj tekst i izvedbu te jedino tako dolazimo do onoga što bi ova predstava trebala biti i u ovoj percepciji stvari ( tj. izvođači, izvedba, tekst ) sjedaju na svoje mjesto. Zanimljivo da ova predstava koja između ostalog propituje svrhu nabacanog sadržaja bez forme, istim takvim postupcima otuđuje svog promatrača i ostavlja na njega blijedi utisak izvedbe, koji jedino daljnjim promišljanjem može biti popravljen.


Julija Vuljanko


http://www.zekaem.hr/


Autor članka je F.I.L.M
( http://www.film-mag.net/article.php?article.13744 )