Logo


Naslov članka: Moram vam reći: HUMANITARNI SHOW (1)
Podnaslov:
Autor:
Thursday 22 December 2005 - 11:45:24

Dobro je činiti dobra djela. Još bolje ih je činiti na tuđi račun. I ne sakrivati se iz(a) skromnosti. Dobro je da te vide kako si dobar. Na televiziji. To znaju naši političari, ali i narod, i on zna da je bolje moliti nego tražiti ono čega nema u izobilju. Malo ponižavanja se isplati.

Usrećeni jadnici spremni su se smiješiti. I plakati pred kamerama. Od radosti. Neki su iskreno zatečeni čudom koje im se dogodilo. Nije ni čudo! To što su godinama čekali, činilo se i potvrđivalo kao nemoguće, a sad dobivaju pred kamerom, dok Robert Zuber komentira njihove osjećaje za televizijski 'Život uživo' i netko drugi za slične emisije Humanity Showa. Čuda se događaju. Samohrana majka u vlažnoj dvorišnoj prizemnici dobiva stan, ali ne odmah, ispričava se gradonačelnik nekog grada, već za par tjedana, dok se stvari srede, grad će pomoći i pri selidbi, ... nije moguće da je živjela ovdje s djecom..., žena plače, djeca jedu slatkiše.

Nije loše što je ta žena riješila stambeno pitanje. Zapravo, to nije ni dovoljno, jer još uvijek je bez posla, pa ostaje siromašna, samo u boljim uvjetima. Trebalo bi je zaposliti, u slijedećoj emisiji, te priče bi morale imati sretan nastavak.
Problem je što ima toliko tih žena u vlažnim podrumima i toliko ljudi na burzi i te pothlađene djece. Treba tako puno čuda, da svima bude dobro i da oni koji još nemaju ne moraju plakati da dođu do onoga što im treba za život.

     


Naravno da je za tu ženu dobro da je taj stan dobila. Upitan je način na koji je ostvarila svoju želju. Dobro je netko rekao, takvih je sudbina puno, svi su takvi slučajevi, svi koji čekaju na gradske stanove, sirotinja, vlaga, zima. Jedina razlika je ako te izaberu na televiziji, ako te izvuku iz kartoteka i lista čekanja i gurnu u medij, a to ne mogu po prav(il)u, već slučajno ili po osobitom zalaganju.

Što veća bijeda, što vlažniji podrum, to jača reakcija gledališta, to veća gledanost, to prije će oni koji mogu nešto učiniti, a koji žele biti viđeni, koji žele biti moljeni i voljeni, koji promoviraju sebe, a ne učinkovit sustav kojim upravljaju, nešto iskombinirati i bit će riješen još jedan slučaj. Slučaj po slučaj... Tristo tisuća slučajeva. Ima mjesta za optimizam.

Jedna predsjednica neke velegradske skupštine pred TV kamerom sluša sugrađane u nevolji. Ona dolazi u prigradske slumove u kojima žive i prolazi kraj blatnjavih baraka. Zar se tu živi? Ona obećava kako će učiniti sve što je u njenoj moći... Hvala joj!

U informativnoj emisiji nekoliko invalida dobivaju auto kojim se mogu kretati. Mi ne znamo koliko je onih koji auto nisu dobili ni kad će ti što trebaju aute te aute dobiti. Mi ne znamo koliko su dugo ljudi u autima čekali i kako su do tada živjeli, prije nego su dobili ono što im je neophodno potrebno. Mi vidimo ministricu tih ljudi kako im fotogenično dodjeljuje ključeve. Hvala joj.

Ljudi u nevolji ne trebaju ništa učiniti, ništa osobito znati, već biti dovoljno očajni. I izvučeni u medijskom izvlačenju. Onda dolaze oni koji raspolažu sredstvima. U sustavu koji slabo funkcionira promoviraju se čudotvorci. Oni koje se isplati moliti. 'Molim Vas...' 'Vi ste mi zadnja nada...' 'Bio sam svugdje... '

I mi na televiziji vidimo funkcionere, one koji trebaju osigurati da ljudi dobro žive, kako pomažu onima koji ne mogu živjeti. Jedini je problem što je puno više onih koje još nisu spasili.

Nastavak slijedi.


Autor članka je F.I.L.M
( http://www.film-mag.net/article.php?article.1192 )