Logo


Naslov članka: Roman 'Grk Zorba' za ljubitelje vrhunske literature (p)
Podnaslov:
Autor:
Sunday 15 May 2011 - 16:02:07

Nikos Kazantzakis
GRK ZORBA
prijevod: Stjepo Martinović
Arsiris
3/2011.
366 str. , tvrdi uvez
ISBN 978-953-56498-0-9
cijena: 189,00 kn

Nikos Kazantzakis rođen je 18. veljače 1883. u Kandiji (današnjem Heraklionu), na Kreti, koja je tada bila u sastavu Otomanskog Carstva, a umro je 1957., u bolnici u njemačkom gradu Freiburgu. Već pedesetih godina smatran najvažnijim grčkim piscem i filozofom 20. stoljeća, a do danas najprevođeniji neohelenski autor, pravu je svjetsku slavu zapravo stekao posmrtno. Naime, njegov kapitalni roman Život i dogodovštine Alexisa Zorbasa, premda objavljen 1946. godine – u engleskom se prijevodu pojavio nepuno desetljeće kasnije – proslavio ga je tek nakon 1964. godine, kada je Michael Cacoyannis snimio na njemu utemeljen, trima Oscarima nagrađeni film 'Grk Zorba'. Zahvaljujući odjeku tog remek-djela u briljantom prijevodu Carla Wildmana, Kazantzakis je 1956. bio nominiran za Nobelovu nagradu za književnost, ali ju je te godine dobio španjolski pjesnik Juan Ramón Jiménez – sa samo jednim glasom više. Albert Camus, koji je bio laureat 1957., rekao je tada kako je grčki književnik zaslužio “Nobela” stotinu puta više nego on sâm.



'Grk Zorba' nije samo najpoznatije, nego i najmodernije Kazantzakisovo djelo, budući da je njegov središnji lik svevremenski mediteranski homo ludens, čovjek izbrušen iskustvom, patnjom, igrom sudbine... a oplemenjen spoznajama što se ne stječu u kratku životu, očiju zatvorenih bilo kakvom dogmom, a niti bez velike muke. Stojeći rame uz rame znamenitim, a bliskim, likovima svjetske književnosti, od Sindbada Moreplovca i Sancha Panse do Falstaffa – pa i Držićeva Pometa – Zorba je utjelovljenje levantinsko-mediteranske pučke humane i filozofske baštine koja nadživljava stoljeća i carstva, religijske, političko-nacionalne i konvencijske okvire, opstajući osebujna i izvorna upravo zato jer je vrijednosno univerzalna i, po identitetu, transkulturna.

Zanimljivo je, međutim, da Alexis Zorbas nije posve fikcijski proizvod književnikove mašte: Nikos Kazantzakis susreo je 1915. godine stanovitoga Gyorgisa Zorbasa, koji se htjede zamonašiti u nekom od mnogobrojnih manastira na svetoj gori Atosu; ne zna se tko je na koga više utjecao da od odlaska obojice u kaluđere ništa ne bude – nego da zajedno odu raditi u nedalekom rudniku bakra u Prashtovi! Gyorgis Zorbas tada je Kazantzakisu ispričao svoju životnu storiju: rođen je 1867. u egejsko-makedonskom selu Katafygi, kao sin Fotiosa Zorbasa, bogatog posjednika zemlje i stâdā ovaca – zajedno sa sestrom Katerinom, te braćom Yannijem i Xenophonom (četvorke su bili). Prvo je bio pastir u oca, potom radnik u pilani, pa rudar (od 1889. -1911.) u kopovima francuske kompanije Gisvoro na poluotoku Halkidika, gdje se oženio predradnikovom kćeri Elenom Kalkounis s kojom je imao dvanaestoro djece. Ali, Prvi svjetski rat i ženina smrt urodili su teškom obiteljskom tragedijom: preživjelo je, i raspršilo se po Grčkoj i Srbiji, samo sedmoro njih. Nakon rata, 1920. godine, i Zorbas se našao u Skopju, gdje se ponovo zaposlio kao rudar, oženio Makedonkom Ljubom i imao nekoliko djece; tu je i umro 1943. godine, u svojoj 74., te bio pokopan na skopskom groblju Butel.

Poznati hrvatski dječji pjesnik Ratko Zvrko, tada urednik u tjedniku 'Arena', krajem sedamdesetih tragao je za Zorbinim potomcima – i našao, u Beogradu, Anu Gaiger, praunuku čovjeka koji je dao prezime glavnom liku i (vjerojatno) kritičan dio “štofa” za nastanak jednog od najznačajnijih djela grčke, mediteranske i svjetske književnosti nakon Drugoga svjetskog rata. Nažalost, u kontekstu aktualnih makedonsko-grčkih prijepora, vlasti u Ateni odbile su njegovoj prapraunuci Katerini Gaiger odobriti grčko državljanstvo, premda su ga 1998. odobrile njezinoj majci Ani i ujaku Vangelisu Yiantasu, djeci najmlađe Zorbine kćeri Katerine.


Prvo i jedino hrvatsko izdanje 'Grka Zorbe' prije ovoga objavljeno je 1955. godine u Zagrebu, u izdanju kuće Zora i prijevodu (s novogrčkoga) Tona Smerdelja, te likovnoj opremi Ede Murtića, a pod naslovom 'Doživljaji Aleksisa Zorbasa'. Odlučivši hrvatskom čitateljstvu, umjesto oživljavanja te verzije, predstaviti Kazantzakisov roman u novom prijevodu, pošao sam – kao izdavač, prevoditelj i urednik izdanja – od triju polazišta:

- hrvatskoj publici ne smije i nadalje biti “zatajeno” jedno od kapitalnih djelā pisca i književnosti koji dišu izvanredno nam bliskim vrijednosnim, kulturnim i emocionalnim iskustvom, posebice u kontekstu suvremene revalorizacije “etničkih” književnosti kao odraza regionalnih svjetonazorskih baština;

- izrazito poetski napisan, Kazantzakisov roman zahtijeva više od korektna prijevoda: on vapi za reinterpretacijom koja će ga lišiti kontraproduktivne doslovnosti teksta, jer se njom drastično sakati autorov stil i djelo opterećuje zamornom i teško prohodnom rečenicom;

- u tom svjetlu, prikladnim za takvo prevođenje dojmio me se engleski kritički prijevod Carla Wildmana, objavljen prvi put 1952. u Londonu, te godinu dana kasnije u New Yorku, u produkciji izdavačke kuće John Lehmann Ltd. (O vrijednosti Wildmanova “posrednog originala” govori i činjenica da je poslužio kao izvor talijanskom prijevodu Kazantzakisova remek-djela, iz pera Olge Ceretti Borsini; Aldo Martello Editore, 1955.). Stoga sam, u suradnji s gospodinom Patroclosom Stavrouom, čija je ciparsko-atenska kuća Kazantzakis Publications Ltd. vlasnik autorskih prava, prionuo “prepjevavanju” Grka Zorbe na suvremeni hrvatski s (Wildmanova) engleskog, vodeći pritom računa o (opet) trima kriterijima:

- poštivanju autorova leksika, posebice u dijalozima, što ga je Carl Wildman majstorski protumačio engleskim kolokvijalnim izrazima kojima je lako prepoznati izvor u mediteranizmima, tako bliskim dalmatinskomu ili dubrovačkomu pučkom govoru (uključujući i uvriježene tuđice, posebice turcizme, balkanskih i levantinskih prostora);

- poštivanju bliskosti autorova stila s poetikom levantinsko-mediteranskih pučkih kazivanja; Kazantzakisov Zorba (roman je umalo niska njegovih slikovitih monologa punih narodne mudrosti) govori jezikom makedonskih, egejskih, kretskih... narodnih pripovjedaka, a tu specifičnost nije moguće prenijeti drugačije osim posezanjem za izričajem naše pučke usmene književnosti mediteranskoga kruga,

- poštivanju Wildmanovih intervencija u strukturu romana: on je nevelikim 'rošadama' odlomaka bitno unaprijedio dramaturšku dinamiku djela, kojom je pridonio sjajnoj protočnosti teksta, a posebice njegovoj podudarnosti s govornim jezikom; Wildmanov Grk Zorba čita se i prepričava izvanredno tečno – što je ključna odlika vrhunskog prijevoda, a to sam ovdje nastojao uvažiti i postići u najvećoj mogućoj mjeri.

Stjepo Martinović


Autor članka je F.I.L.M
( http://www.film-mag.net/article.php?article.11460 )