Logo


Naslov članka: Queer Zagreb 2011: LUCA GIACOMO SCHULTE: JOSEPH by Ada Jukić (predstava)
Podnaslov:
Autor:
Monday 02 May 2011 - 15:27:53

Izvođač: Joseph P. Coocksey
Izvedeno: 26. travnja 2011, GDK Gavella Zagreb

U osvrtu na predstavu 'Remember me' talijanske Sineglossae http://film-mag.net/content.php?review.11332
izvedenu u okviru kazališnog dijela Festivala Queer Zagreb 2011, pisala sam o odnosu predstave prema glazbi koja ju je inspirirala. Razmišljajući o odnosu interpretacije prema vlastitim (osobito glazbenim) poticajima i predlošcima, spomenut ću primjer 'Josepha' L.G. Schultea koji je 'otvorio' ovogodišnji Queer festival 26. travnja u Gavelli (po mojem mišljenju pozicioniranje ovog djela na početak kazališnog Queera umanjilo je entuzijazam publike za sljedeće naslove).



Dakle, radi se o koreografiji na tako monumentalne glazbene teme koje podrazumijevaju razinu plesne izvedbe koju je apsolutno teško doseći i koje očekivanja publike podižu na krajnje zahtjevnu razinu. Sam izbor ovakovih djela (Siegfridov Posmrtni marš, krvava Lady Macbeth itd.) ne ide u prilog, već zapravo opterećuje izvođača (Joseph P. Coocksey) koji, uz minimalistička koreografska i scenaristička rješenja, sav teret izvedbe preuzima na sebe, izložen glazbi kao David pred Golijatom. Nema drugog scenskog materijala koji bi bar privremeno zaokupio pažnju gledatelja i rasteretio protagonista kao jedinog subjekta interpretacije divovskih 'glazbenih spomenika'. Da stvar bude gora, ova uzvišena operna kompilacija nije dosljedno žanrovski provedena, već se u nju miješaju i drugi glazbeni 'jezici' i izričaji, primjerice šansona (La chancon d'Helene Romy Schneider iz filma Claudea Sautea?), a učinilo mi se (prije nego sam se uspavala), da čujem i Bacha...

Ali, kako god bila koncipirana glazbena kompilacija jednog glazbeno-plesnog djela i kako god bila nova i autorska, ako se ne izvodi kao nijemi film, uz naslov i ime izvođača u koreografiji bilo bi potrebno navesti imena autora i naslove glazbenih djela 'na koja se pleše'. I to ne, implicitno, u popratnom komentaru ili 'predstavljanju predstave', već među ključnim podacima, 'impressumu' djela. To je najmanje čime nadahnuti autor odaje priznanje autorima koji su ga nadahnuli.

Što se tiče drugih aspekata ove koreografije, Joseph koji, i pored odricanja od bogatijeg kostimografskog i scenografskog instrumentarija, koristi znakovitost i simboliku boja i kostima, pojavljuje se (i ostaje) u smeđim konvencionalnim hlačama i crnoj majici (kasnije će se presvući u crvenu). U međuvremenu se preodjene i u crni haljetak, ali sve to dugo traje i sporo se izmjenjuje na goloj tamnoj sceni po kojoj povremeno prođe drugi protagonist (manje aktivan, ali zanimljivije odjeven u crni ogrtač s kapuljačom) i povremeno na pozornicu postavlja u pravokutnik uobličene listove papira.

Dugo i naporno za gledateljsku koncentraciju, pretenciozno u odnosu na glazbene predloške koje je teško slijediti. Ali, ako je to samostalni koreografski početak, možemo očekivati razvoj i u izboru predloška i načina na koji se interpretira. Do tada, treba samostalno slušati Wagnera i Verdija!


Autor članka je F.I.L.M
( http://www.film-mag.net/article.php?article.11339 )