Logo


Naslov članka: KAZALIŠTE: HOMAGE I, Premijera laboratorijskog modula Teatra &TD by Ada Jukić
Podnaslov:
Autor:
Friday 22 April 2011 - 09:46:39

Kritičati znaju, u žaru iznošenja svoga stava, otkriti i kako završava neka predstava ili film i tako umanjiti užitak gledatelja koji su se, prije odlaska u kino ili kazalište, odlučili 'primjereno raspitati'. Ja ne mogu učiniti tu grešku jer ne znam kako je predstava HOMMAGE I (hoće li biti HOMMAGE-a II, pitam se ja ), završila. Otišli smo prije kraja predstave (nas dvoje, tko zna da li bih to učinila da sam bila sama?). A napuštanje predstave prije kraja podrazumijeva određenu dozu nekonvencijske hrabrosti. Izaći iz komornog prostora premijere (mala dvorana &TD-a), tri-četiri reda motiviranih posjetitelja, moraš ih doslovce prekoračiti pred glumcima i kamerom (to smo vidjeli tek kad smo sami ušli u kadar), koja je sve snimala.

E, sad, nije to prva predstava s koje sam htjela otići, a nisam, i nije to najslabija od predstava na kojima sam ostala do kraja. Ova je ipak potakla reakciju da je napustim, a ne da je 'trpim', i da je prepustim onima koji u njoj (zbog istih razloga zbog kojih sam otišla, zašto ne?) mogu uživati. To je ono što je bilo dobro u predstavi i nije samo to bilo dobro u njoj.

Bilo je zgodnih dionica, pa i cjelokupna koncepcija, dvoje glumaca uz mikrofon i malo rekvizita na pozornici (podu 'male Dvorane') i videozaslon na kojem se projiciraju crno-bijele scene s pariških ulica šezdesetih godina prošloga stoljeća (mlađe generacije neće prepoznati hidraulične 'žabe' i bohemske 'spačeke', ali ja jesam ). Ovaj transparentni zaslon, uz odgovarajuće svjetlosno usmjerenje, ostvaruje i specijalni efekt silhouette u kojoj se glumica prilično dugo nalazi, dok je glumac opisuje književno zahtjevnim tekstom.



Priča je to o Nani, anonimnoj ljepotici koja u Parizu pokušava karijeru modela i filmske glumice, a završava kao prostitutka, s kojom se preklapa Anna, koja također ima slične 'filmske probleme'. Tužna, ali stereotipna priča, u kojoj ne uspijevamo domisliti osnove za jedinstvenost lika i slučaja, potrebne za poistovjećivanje ili empatiju. Naravno, sam predmet predstave ne određuje njenu 'osobitost', već se ta osobitost, to jest 'osobit pristup' temi, može postići baveći se i najobičnijim povodima i predmetima (vidi Stilske vježbe !). Ali, također, ne može se upravo zbog obilježja tog predmeta (teme) očekivati presudan doprinos vrijednosti predstave. Osobito kad je taj predmet izgubio svoju provokativnost ili bar aspekt provokativnosti problema koji ističe predstava. Problem prostitucije, primjerice, i dalje je problem, osobito povezan s problemom trgovanja ljudima, prisilom i manipulacijom, ali manje (ili nikako) kao karakterno obilježje osobe koja se prostitucijom bavi. Potpuno je 'passé' uvjeravanje (to govori sama Nana ili Anna, kad glumi da je netko drugi) da ona nije 'loša' djevojka, već 'teško dijete' rastavljenih roditelja, koja je pokušavala (očajnički) cijeli život ne biti sama. Taj kliše: rastavljeni roditelji, djevojčica željna roditeljske ljubavi, fotomodel koji se opire snimanju golišavih scena, ne djeluje osobito ni jedinstveno, a opravdavanje njenog položaja, odnosno moraliziranje (nije 'loša djevojka'), djeluje zastarjelo, kao one crno-bijele projekcije pariških šezdesetih s (doduše) suvremenog, kompjuterskog izvora. Računalo se koristi, osim filmskih dokumentarnih i igranih isječaka (vidi Godarda i Dreyera...), već i da se u Power Point formi ispiše dopis kojim se glumica obraća 'madami' za posao, navodeći svoje dimenzije, a ispadne tako, da je angažira redatelj sa stereotipnim tamnim naočalama...



Dakle, ta djevojka, koja se miješa s drugom djevojkom, koja je opisana kao ljepuškasta, oskudne garderobe (taj opis garderobe, crna haljina i bijele cipele, ponavlja se nekoliko puta tijekom predstave, kao da je dubinskog značenja koji publika ne može 'od prve' dokučiti). Ponavlja se i pjesma koju izvodi glumica, dok glumac izvodi nekoliko, ali ne istih pjesama, i izvodi jedan prilično zgodan michaeljacksonovski hod po podlozi francuske šansone.

Uopće taj Pariz 'šezdesetih' prošlog 'dvadesetog', kad je francuski novovalovski umjetnički potencijal držao frankofonsko područje još relevantnim pred angloameričkom show business dominacijom, taj Pariz s videozaslona, sa svojim 'žabama' i 'spačekima' (makar novi Citroeni, Peugeoti i Renaulti spadaju i danas u vrh suvremene automobilske industrije), djeluje 'passé' više nego nostalgično i ne ilustrira relevantnost ove pariške posrnule ženske priče u odnosu na naše vrijeme i probleme i probleme vremena i svijeta u kojem živimo. To je najveći problem ove predstave. Ne vidimo po čemu je ono o čemu govori izuzetno ni univerzalno. Naravno da intimna priča o razočarenju u svijet (i filmsku industriju ), može biti relevantna za pojedinačnu osobu (da relevantnija ne može biti), ali gledatelja treba u to tek uvjeriti. A to ova predstava ne uspijeva, iako se oslanja na vrijedan umjetnički materijal kojim 'laboratorijski eksperimentira'.

A što se tiče trajanja predstave koja raspolaže oskudnim 'teatralnim rekvizitima' za kostantno 'podbadanje pažnje', prema gledatelju treba imati obzira. Predstava bez razvoja radnje, već s nizanjem prizora kojih može biti 'koliko hoćeš' (ili ipak godarovski dvanaest?) i kod koje se 'već odrađeno' i već viđeno (deja vue, po francuskom ) ponavlja, treba biti kratka. Nije dobro, bez krute potrebe, iskorištavati konvencionalnu izdržljivost publike. 'Epski rečeno': za malu priču ne treba raditi Ilijadu. A mladenački 'Hommage' ne treba zazivati Homera. Već, primjerice, Godarda.
Uobičajeno je da se 'hommage' upućuje osobama koje su svojim djelom zaslužile poštovanje, autorima (i likovima) koji su, unatoč preprekama, uspjeli snimiti 'svoj film'. A to nije lik koji ima opravdanje za to što nije uspio na filmu i u životu.

Možda bi sve jasnije (i poštenije, to jest, s poštovanjem) bilo da se i u naslovu i autorskom popisu Predstave spominje Jean Luc-Godard i njegov film 'Vivre sa vie' (1962.) i time eksplicitno odaje priznanje izvoru ovog kazališnog eksperimenta.

Ovo ne treba obeshrabriti autore i sudionike Predstave. Kritika predstavlja materijal koji se može iskoristiti za razvoj 'kritičnog' ili budućih projekata.


Foto by Damir Žižić


Autor članka je F.I.L.M
( http://www.film-mag.net/article.php?article.11240 )