Logo


Naslov članka: KNJIGA Milan Kundera: Susret by Janko Heidl
Podnaslov:
Autor:
Tuesday 05 April 2011 - 22:50:19

Četvrta esejistička knjiga češko-francuskog književnika Milana Kundere (1929.) – prethodne su „Umjetnost romana“ (1986.), „Iznevjerene oporuke“ (1993.) i „Zavjesa“ (2005.) – „Susret“ (158 str, Meandarmedia, 2009., prev. Vanda Mikšić) sadrži 31 kratak i četiri duža eseja u kojima ovaj u nas prilično omiljen češko-francuski književnik lucidno razmišlja o umjetnosti, usredotočujući se ponajprije na grane koje očito odlično poznaje - književnost (prije svega roman), (klasičnu) glazbu i slikarstvo - a tema jednog kratkog eseja je i film, odnosno kinematografija, koje Kundera, svojedobno student praške filmske akademije FAMU, dijeli na film kao tehniku i film kao umjetnost te, ne bez ogorčenja, zaključuje kako je potonja odavna i definitivno izgubila bitku s prvospomenutom, „glavnim sredstvom zaglupljivanja“ i „planetarne indiskrecije“.

Vrstan književnik, Kundera i u ovim razmatranjima pripovjednog ugođaja piše, kako se kaže, lakom rukom i vrlo čitljivo, no nimalo površno, udubljujući se u ono što smatra srži umjetničkog djela, a što najizravnije opisuje u eseju o slikarstvu Francisa Bacona: „Slikarov se pogled spušta na lice poput brutalne ruke, nastojeći se dočepati njegove biti, tog dijamanta skrivenog u dubinama.“



Opušteno, ali svrhovito spajajući nenametljivo autoritativna zapažanja s crticama autobiografskog karaktera, Kundera uglavnom izbjegava analize znanstvenoga tipa (preuzimanje nekih postupaka znanstvenih radova drži niskim trikom kojim se daje tobožnji dignitet neznanstvenim djelima) te šarmantno i vrlo uvjerljivo, zdravorazumskom logikom i umjetničkim osjećajem kao glavnim oružjima, razmjerno implicitno zastupa nekoliko ideja i stavova koje, čini se, drži ključnima.

Kao autor vlastitih i strastveni korisnik tuđih umjetničkih djela Kundera smatra da je svojevrsna dužnost djela pojedinih umjetnosti izraziti ono što je moguće izraziti samo tom granom umjetnosti – roman treba izraziti ono što je moguće samo u romanu, opera ono što je moguće samo u operi... – što je onda i svojevrsno mjerilo njihove vrijednosti. Kao velik poznavatelj umjetnosti Kundera upozorava na činjenicu da se vrednovanje dometa pojedinih umjetnika prečesto zasniva na olakom preuzimanju mišljenja kakvog autoriteta koji je nekom zgodom zapaženo u javnost iznio vlastite prosudbe, koje su, lako moguće, bile tek plod prolaznog zanosa kao što, primjerice, bijaše omalovažavanje djela Anatolea Francea od strane nadrealista, o čemu je jedan od „glavnih napadača“, Louis Aragon, u osobnom pismu Kunderi 1971. g. napisao da je njegov davnašnji pamflet o Franceu „drski članak... trice i kučine“. O svemu (umjetničkome) valja, dakle, izgraditi vlastito mišljenje, a ne potpadati pod utjecaj tuđega ili, ne daj bože, vladajuće mode. Osim za Francea, Kundera će se djelom zdušno založiti za otimanje zaboravu ili izvlačenje iz sjene zanemarenih ili pogrešno interpretiranih kvaliteta, primjerice, „Gargantue i Pantagruela“ francuskog klasika Francoisa Rabelaisa, opera češkog skladatelja Leoša Janačeka (prema Kunderi skandalozno pogrešno portretiranog u Larousseovoj enciklopediji), djela haićanskog pjesnika Renea Depestrea, martinikanskog pjesnika Aimea Cesairea, martinikanskog književnika Patricka Chamoiesaua ili romana „Koža“ talijanskog literata Curzia Malapartea.

Među ostalim, s neskrivenom će odbojnošću dijagnosticirati sklonost suvremenog društva da se umjetnicima bavi više razmatrajući njihov život, ideje, stavove i privatne osobine, a manje njihovo djelo. Hermanna Brocha, drži Kundera, nadživljuju njegovi romani, a ne znanstvena djela ni „moralni patos njegova estetskog žrtvovanja“ kojim su (bili) zaslijepljeni sveučilišni profesori i filozofi, a Bertolta Brechta nadživljuju njegove drame, a ne njegova navodna „duševna bijeda“ ili „smrad njegova tijela“ čemu neimenovani sveučilišni profesor književnosti posvećuje pozamašan dio svoje opširne monografije o njemačkom književniku.

No, koliko god mnogočime bio nezadovoljan, Kundera ne nastupa iz pozicije kritikanta, nego uz entuzijastički, razložno navijački poticajan pristup mentora koji se iskreno nada da će štićenika – u ovom slučaju čitatelja - navesti da se zainteresira i da shvati što mu iskusan znalac želi prenijeti. Zahvaljujući vrlo pitkom stilu i nesumnjivo prvorazrednom poznavanju tema o kojima piše – pri čemu se znanjem ne razmeće, nego ga podrazumijeva - u tome i uspijeva.

Na koncu, citirajmo rečenicu iz „Susreta“, Kunderin komentar dijela intervjua u kojem Francis Bacon govori o Samuelu Beckettu, a koja može poslužiti kao svojevrsna uputa za čitanje i razumijevanje ove knjige: „Kad neki umjetnik govori o drugom, uvijek (zaobilazno ili zrcalno) govori o samome sebi, što njegov sud i čini zanimljivim.“


Autor članka je F.I.L.M
( http://www.film-mag.net/article.php?article.11086 )