Logo


Naslov članka: Umro Fadil Hadžić (p)
Podnaslov:
Autor:
Tuesday 04 January 2011 - 00:27:34

Poštovani,

s tugom Vam priopćavamo vijest da je 3. siječnja 2011., u 89 godini života, u Zagrebu iznenada preminuo jedan od najuglednijih hrvatskih kulturnih djelatnika Fadil Hadžić.

Umjetnik širokog spektra zanimanja, slikar po akademskom obrazovanju, urednik u novinama i časopisima (VUS, Vjesnik, Telegram), od kojih je neke i osnovao (primjerice, glasoviti satirički časopis Kerempuh i kulturni tjednik Oko), filmski scenarist i redatelj, te osnivač i direktor filmskih poduzeća (Duga film, Zora film), Fadil Hadžić je tijekom cijele svoje dugotrajne karijere najviše bio vezan uz kazalište. Od 1952., kada je kao dramski pisac debitirao s Dosadnom komedijom, postavljenom u zagrebačkoj Komediji, uprizoreno mu je 60 različitih dramskih djela (uglavnom komedija), prikazivanih na sedamdesetak pozornica širom Hrvatske i nekadašnje Jugoslavije, što ga čini jednim od najizvođenijih hrvatskih kazališnih pisaca svih vremena.



Većina Hadžićevih komedija praizvedena je u Satiričkom kazalištu Kerempuh, uz kojeg je bio vezan mnogostrukim nitima: bio je njegov osnivač, umjetnički direktor (od 1964. do 1984.) i dramaturg, te pokretač Kerempuhovog kućnog festivala, Dana satire. Osim 44 cjelovečernja djela na pozornici Kerempuha izvedeno je i dvadesetak kraćih Hadžićevih tekstova, igranih u sklopu satiričkih kolaža različitih autora. Aktivan do posljednjeg dana života, Hadžić je još uvijek aktivno sudjelovao u promišljanju Kerempuhova repertoara, a u matičnomu mu je kazalištu 20. studenog 2010., praizvedeno šezdeseto te, kako se pokazalo, posljednje za života uprizoreno djelo, komedija Prevaranti.
Satiričko kazalište Kerempuh s ponosom će čuvati uspomenu na svog utemeljitelja, pisca i ravnatelja; na čovjeka koji je bio dobri duh ovoga kazališta.


Satiričko kazalište Kerempuh
Ravnatelj, Duško Ljuština

P.S.
U privitku Vam je priložena detaljnija biografija Fadila Hadžića.


Hadžić, Fadil, hrvatski književnik, scenarist, filmski redatelj, slikar i novinar (Bileća, 23. IV. 1922. – Zagreb, 3. I. 2011.). Diplomirao slikarstvo na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu. Glavni urednik satiričnog časopisa Kerempuh (1946.-1950.) u sklopu kojega pokreće Kerempuhov studio za crtani film te Kerempuhovo vedro kazalište iz kojeg će se razviti Gradsko kazalište Komedija. Godine 1951. osniva i vodi Duga film, prvo hrvatsko poduzeće za proizvodnju crtanih filmova. Direktor je Zora filma (1952.), glavni urednik tjednika VUS (1953.-1956.) i Telegram (1960.-1962.), urednik kulturne rubrike Vjesnika (1956.-1957.), član uredništva časopisa Filmska kultura (1957.-1969.), osnivač i glavni urednik kulturnog tjednika Oko (1973.), urednik u izdavačkom poduzeću Stvarnost (1957.-1969.). Od 1954. do 1955. godine obnašao je dužnost predsjednika Hrvatskog novinarskog društva (tadašnjeg Društva novinara Hrvatske). Osnivač je Satiričkog kazališta Jazavac (danas Satiričko kazalište Kerempuh) te od 1964. do 1984. njegov prvi umjetnički direktor, s prekidom u sezoni 198.1/82. kada je bio intendant zagrebačkog HNK. U sklopu Kerempuha 1976. pokreće kazališni festival Dani satire, a 1981. otvara Teatar Vidra. Kao slikar od 1977. izlagao na tridesetak samostalnih i skupnih izložbi. Godine 1961. debitirao kao filmski redatelj s dokumentarnim (Zemlja s pet kontinenata) i igranim dugometražnim filmom (Abeceda straha); do 2008. prema vlastitim scenarijima snimio 16 igranih filmova (Desant na Drvar, 1963.; Službeni položaj, 1964.; Protest, 1967.; Sarajevski atentat, 1968.; Lov na jelene, 1972.; Novinar, 1979.; Zapamtite Vukovar, 2007. i dr.) Kao glavni urednik Vjesnika u srijedu inicirao je da se pod pokroviteljstvom VUS-a revija filmova u Puli pretvori u Festival jugoslavenskog igranog filma.
Od 1952., kada je kao dramski pisac debitirao s Dosadnom komedijom, postavljenom u zagrebačkoj Komediji, napisao je šezdesetak komediografskih djela igranih u preko osamdeset kazališta u zemlji i inozemstvu. Većina ih je praizvedena u Satiričkom kazalištu Jazavac (Kerempuh), u kojem su u razdoblju od 1966. do 2010. postavljena 44 Hadžićeva djela, te dvadesetak kraćih tekstova, igranih u sklopu satiričkih kolaža različitih autora. Mnoge od tih predstava izvedene su preko stotinu puta (kolaž Trla baba dinar i Joj! Calcutta, 1971.; Dobro jutro lopovi, 1973.; Hitler u partizanima, 1974.; Državni lopov, 1977.; Žensko pitanje, 1977.; Čovjek na položaju, 1979.; Punjena ptica, 1980.; Neprijatelj u tramvaju, 1983.; Zmija, 1983.; Gospoda i drugovi, 1984.; Glavni zgoditak, 1985.; Ljubavni otrov, 1990.; Ministrov sin, 1999.). Jedanaest Hadžićevih djela praizvedeno je i u kazalištu Komedija, gdje je često surađivao s redateljem Georgijom Parom (Ljudi i majmuni, 1962.; Političko vjenčanje, 1968.; Naručena komedija, 1974.; Muholovka, 1976.; Češalj, 1981.). Paro je o toj suradnji napisao kratki esej (Moje scensko druženje s Fadilom Hadžićem), u kojem je Hadžića definirao kao pisca „svijetlog smijeha“, te kao autora koji je svoju popularnost „platio“ čestim površnim čitanjima i redateljskim nerazumijevanjima nekih „izuzetnih scenskih poticaja“, prikrivenih u njegovim djelima. U središtu pozornosti Hadžićevih komedija razne su društvene i individualne devijacije (pomodarstvo i malograđanština, privredni kriminal, birokratizam, zloporaba položaja, nemoral), pri čijoj se razradi uglavnom koristi standardnom komediografsko-satiričkom tipologijom i obrascima, nerijetko ih zasnivajući na muško-ženskim nesporazumima i generacijskom sukobu. Iako često nadahnute aktualnim događanjima i opsesivnim društvenim temama, Hadžićeve komedije rijetko ulaze u izrazitiji polemičko-problemski diskurs, gradeći svoj uspjeh kod šire publike na prepoznatljivosti situacija, žurnalističkoj jednostavnosti izraza, dinamici radnje i neposrednoj, jednoznačnoj duhovitosti. Izuzetak je nekoliko komedija u kojima propituje mogućnosti suvremenog dramskog pisma (Hotel za luđake, 1957.) i modela „kazališta u kazalištu“ (Dosadna komedija, Hitler u partizanima, Naručena komedija) ili ih piše ih kao parabole i „fantazije“ s potencijalno provokativnim aluzijama (Ljudi i majmuni; Revolucija u dvorcu, 1970.). Osim kao komediograf Hadžić se u kazalištu iskušao i kao pisac libreta za operu Borisa Papandopula, Požar u operi (HNK Zagreb, 1983.). Svoja razmišljanja o odnosu kazališta i znanosti prema komediografiji, Hadžić je iznio u nekoliko polemičkih tekstova (Sudbina komedije, Iskušenja komediografa), a 1961. je priredio i prošireno hrvatsko izdanje francuske knjige Smijeh – uvod u naučnu studiju o smijehu. Osim pojedinačno, u časopisima i knjigama, Hadžićeve komedije u su nekoliko navrata i zbirno objavljivane (Pet ludih sinova, 1975.; Punjena ptica i druge komedije, 1981.; Izabrane komedije, 1984.; Gospoda i drugovi, 1985.; Nove komedije, 1990.; Državni lopov i druge komedije, 2004.), a pod vlastitim je imenom, ili pod pseudonimom Zoran Zec, objavio i petnaestak knjiga drugih vrsta i žanrova (romani Crveni mozak, Konvertit i Bilmez . humoreske, pripovijesti, putopisi, fenomenološke studije). F. Hadžić dobitnik je niza nagrada i priznanja, među kojima su i Nagrada grada Zagreba za cjelokupno stvaralaštvo (1975.), Nagrada „Vladimir Nazor“ za životno djelo (1985.) i Nagrada „Dubravko Dujšin“ (1988.).


Autor članka je F.I.L.M
( http://www.film-mag.net/article.php?article.10271 )