OPERACIJA:GRAD U STAROJ TVORNICI BADEL U ZAGREBU - IMPRESIJE O 'EKSPOZICIJI'
Ada Jukić,Friday 30 September 2005

08.-17. rujna 2005.
Organizatori: BLOK – Lokalna baza za osvježavanje kulture i Platforma 9,81

Osvrt na projekt Borisa Bakala & Bacača sjenki: Ekspozicija
Autori i suradnici:
Boris Bakal, Katarina Pejović, Željko Serdarević, Dragan Mileusnić, Martina Franić, Nina Violić, Emil Matešić, Stanko Juzbašić, Damir Klemenić, Jelena Lopatić, Tanja Vrvilo...



IMPRESIJE O 'EKSPOZICIJI'

Sjećam se parole: Tvornice radnicima! (danas aktualno kao u doba samoupravljanja, ali jednako utopijski). A varijacija, Tvornice gradu! Tvornice 'kulturnim radnicima'! Je li to utopija?

Nekadašnje industrijske 'nakaze' (po dekorativnom građanskom ukusu), u današnjem centru Grada bez industrije, mogu se ispuniti novim sadržajima i reintegrirati u svježi prostor i vrijeme. Umjesto rušenja ili ostakljivanja u shopping kaveze, nekadašnje tvornice pića i emajliranog posuđa (Podsusedsku Tvornicu cementa smo 'otpisali' za kulturu?) mogu dobiti proizvodnu kulturnu ulogu. I to ne onu deklarativnu, paladijevski ukrućenu, neisplativu, dotiranu do ovisnosti, svečanu kulturu koja se trpi, odgađa i izostavlja, već onu koja nas razvedrava, uključuje i pokreće i sama se 'uklapa' u okolinu.



Preko puta tržnice (na koju su premjestili bivšu Tržnicu Kvatrić), u bivšoj Tvornici u kojoj sad nema ništa, mogla bi biti tržnica suvremenih kulturnih proizvoda i usluga, pomiješanih sa svim što s tim može biti u skladu ili kreativno 'protivno'. U Gradu koji zakrčuju pseudopoduzetnički udari na urbanizam, ostaje još prostora za kulturu grada, a ne građevina (čitaj Mumforda).

Dakle, u subotu 17. rujna, zadnjeg dana 'Operacije', poslije Jelačić šnite u Teslinoj i s košarom smokava s Dolca, u oblačno popodne koje prethodi večeri Londonske filharmonije u Lisinskom, dolazimo u stari Badel-Goricu (Prima Brandy i emajlirani lonac za mlijeko, kao asocijacije) i odabiremo jedan od niza programa zagrebačke nezavisne kulturne scene.



Iznenadilo me zanimanje za tu (naglašeno) interaktivnu pustolovinu (tvorničko dvorište bilo je prazno, a za sudjelovanje na Ekspoziciji trebalo je čekati). Sjedili smo u hodniku opustošenog administrativnog tvorničkog trakta, dok nam je Boris Bakal pričao priče. Poslije sam zaključila da većinu publike čine kazališni ljudi, glumci, studenti i njihovi prijatelji. Čak je i jedna zainteresirana beba (koja ipak nije mogla sudjelovati) kćerka jedne glumice. 'Fora' bi bila u ovakve projekte uvući laike, ljude koji ne idu u kazalište i na koncerte i ne čitaju knjige, one životne radnike koji 'nemaju vremena za iluzije', a koji bi (privučeni 'artističkim' marketingom) osvježili gledališta i 'poprirodnili' pozornicu.
Potenijal ovih mjesta i programa je upravo to, razbiti žanrovske krugove, uvući neočekivanu publiku, provocirati neobične reakcije, omasoviti i disperzirati sudjelovanje.

No, iako nismo 'kulturni radnici', nismo ni laici u kulturi, već njeni profesionalni potrošači ('koristimo je više nego pravimo'), a zadržali smo prednost anonimnosti, pa su nas autori mogli tretirati kao 'običnu publiku'. A mi smo htjeli u događaj 'ući' i dok čekamo 'na događaj'. Htjeli smo već u tom hodniku, u toj pričaonici pred 'predstavu' (kako bi dobro došle ovakve priče dok čekamo pred bilo kojim birokratskim šalterom...), htjeli smo i mi pričati, biti duhoviti, osloboditi se podjele na one koji pričaju i one koji slušaju. Htjeli smo razumjeti i razvijati obrazac ponašanja. Učestvovali smo u događanju, ali nismo uspjeli poništiti dojam da se od nas ne očekuje plodna interakcija.

Ukratko, o projektu. U sobi sa svijećama odabereš sjenu naslikanu na zidu, označenu brojem. I dok čekaš da te primi izabrana sjena, u hodniku slušaš priče. Moja 'sjena' bila je Jelena Lopatić. Razgovarale smo, pustila sam da me vodi pokrivenih očiju kroz zgradu i preko ceste, čula sam tramvaje, bilo me malo strah, plesale smo. Svaka 'sjena' (glumac) ima svoju priču, a razgovore prate drugi sudionici sa slušalicama na glavi u prostoriji s čajnikom. Zgodno, adrenalinski, potiče potrebu za vlastitim doprinosom uzbuđenju. Htjela sam potpuno sudjelovati, zaboraviti 'tko vodi igru', htjela sam znati što će biti s materijalom koji 'suproizvodim', mogu li dobiti snimku, mogu li koristiti svoje citate. To nije bilo predviđeno, a 'nije bilo vremena da se o tome razmisli.'

Dakle, i tu tom nepretencioznom tvorničkom ambijentu, u tim derutnim tombama prošlih namješteničkih frustracija pred šefovskom hijerarhijom, i na toj nezavisnoj i neinsitucionalnoj, podstanarskoj zagrebačkoj kulturnoj sceni ostaje dašak podjele na 'upućene' i one koje treba iznenaditi, na one koji predstavljaju i one koji su dio predstave. Kontekst koji bismo mogli doživjeti kao potpunu slobodu interakcije, ipak nas upućuje na konvencionalna sjedišta. U parteru. Loži? Bili smo nestrpljivi. Opustili smo se prije nego je 'počela predstava'. Svi su uživali. Vraćali su se u čekaonicu i birali druge sjene. Sudjelovali smo u zanimljivom eksperimentu. Kao suradnici? Ili sredstva?



Možda nam se samo tako činilo. Možda umišljamo da nas 'ne primaju' (ili da nas jednako primaju kao u foyeru HNK-a, s poštovanjem, ali uvjereni da ćemo se 'primjereno ponašati'. Nećemo, zaboga, 'izvoditi predstavu'!)

Možda smo, ma kako pametni i kulturni bili:), iskompleksirani pozicijom onih koji 'ne pripadaju' pozornici i koji se nisu 'kulturno specijalizirali'. Možda ipak mora biti te distance da se predstava odigra, da ne dođe do nekontroliranog kulturnog transa publike u glumačkoj ulozi. Ako je i moguća potpuna, utopistička ravnopravnost 'predstavljača' i 'pridošlice u predstavi', moguća je u drugoj 'ekspoziciji'.

Uostalom, ova (sigurno neutemeljena) frustracija odnosi se samo na okvir i granična pravila projekta, na period prije i poslije pojedinačnog susreta s glumcem kada se, konačno, u duetu ili duelu, teoretski mogu izjednačiti protagonističke šanse:

Izvadak iz razgovora s mojom 'sjenom', po sjećanju, (razgovor, zbog tehničkih ograničenja, nije snimljen):

Jelena: Više nisam tako nervozna. Što misliš, zašto?
Ja: Riješila si se tereta. Ne moraš više (za mene) praviti predstavu, sad smo u njoj zajedno...

Jelena, dok mi stavlja tamne naočale na oči, ništa ne vidim!: Imaj povjerenja u mene.
Ja: Zašto? Nemam nikakvog razloga da ti vjerujem, ne poznajem te. Ali pristajem. Privlači me rizik.



Ocjena:

0%