najF.I.L.M.F.I.L.M.


DVD
........................ najave
........................ VHS najave
........................ recenzije
........................ kultni film
kino
........................ najave
........................ recenzije
........................ festivali
........................ premijere
........................ kino raspored
TV
........................ kolumna
........................ recenzije
kazalište
........................ predstave
........................ festivali
........................ raspored
glazba
........................ CD/DVD
........................ koncerti
literatura
........................ knjige
........................ časopisi
........................ stvaralaštvo
izložbe
........................ osvrti

________________________________
Interview
Moram vam reći
Arheološki kutak

________________________________
forum
........................ oglasnik
newsletter
linkovi
Novosti - Home



Internet tjednik
F.I.L.M.
Izdavac Udruga Artikul

Festival Svjetskog Kazališta od 17. rujna do 2. listopada 2010. (p)
press,Sunday 19 September 2010

Festival Svjetskog Kazališta

FESTIVAL SVJETSKOG KAZALIŠTA 2010.

Odlazak legendarne njemačke koreografkinje Pine Bausch velik je gubitak za kazališnu scenu. Koreograf Alain Platel često je bio njezin gost, teatru ga je nagnao osjećaj koji ga je preplavio nakon što je vidio prvu Pininu predstavu. Naslov «Izvan konteksta» u zadnji je trenutak dobio privjesak «Za Pinu». Poznavaoci Platela ostat će zatečeni uronućem u esencijalno, u tijelo i ples. Bez opernih pjevača i ekstravagantne scenografije, devet plesača presvlače se na pozornici, ogrću crveno, započinju svečani obred. Otraga pjev ptica, zvuci sa seoskog imanja. Ovaj ples prepun je umjetničke velikodušnosti koja slavi jednostavnost života. U prekrasnim kretnjama ruku i nježnim duetima, Platelov se jezik prosijava u intenzivnim bojama od kojih vas prožimaju srsi.

«Izvan konteksta» ishodište nalazi u temi ekstaze: plesači slikaju groteskan i poetičan bestijarij na tragu flamanske likovne tradicije. Arhaične prispodobe dobivaju ravnotežu u popularnim pjesmama koje plesači izvode uživo (Amy Winehouse, James Brown, Beyonce, Prince). Za vrijeme izvedbe «My Way » jedan plesač oblači bijelu haljinu izravno citirajući «Café Müller» Pine Bausch. Predstava je proglašena događajem protekle sezone. Čarobna, najljepši je naklon Dami iz Wuppertala.

S mračnom i sirovom obiteljskom trilogijom koja okuplja četiri generacije, od “Vrta” do “Prizemlja” preko “Salona”, skupina Peeping Tom stvorila je moćan vizualni stil, hiperrealističan i oniričan istovremeno. U predstavi “Ulica Vandenbranden 32” autori Gabriela Carrizo i Franck Chartier koncentriraju se na izoliranost i osamljenost ljudi u zajednici zabačenoj u nekoj snijegom obavijenoj pustopoljini na kojoj su postavljene samo dvije montažne kućice. Tema banalna, kad Peeping Tom (u prijevodu Voajer) ne bi pronašli neuobičajene vizure, jedinstvene točke motrenja.



Nakon što je režirao montažu političko-polemičnih tekstova Falka Richtera pod nazivom “Das System” na način teatarskog pamfleta, Stanislas Nordey sad zajedno s Richterom postavlja prizore iz intimnog dnevnika “Moj tajni vrt”. Stanislas Nordey frontalno tumači Richterovu ispovijest, na početku kao da naglašeno čita poeziju. Dnevnik se doima manifestom njemačke mladeži na početku četvrtog desetljeća života, sve u znaku tišine i bijesa. Protagonist je depresivni redatelj u krizi, boravi u šangajskom hotelu dok postavlja operu. Nakon toga odlazi u Tajland, u centar za oporavak milijardera. Nordeyu se pridružuju Anne Tismer (poznajemo je kao Noru iz Ostermeierove predstave na prvom Festivalu svjetskoga kazališta) i Laurent Sauvage. Jednostavna ispovijest poprima neočekivane putanje. Više ne znamo tko govori: «pravi» Richter, «pravi» Nordey – u jednom trenutku jedan postaje drugi ili hibrid obojice? Priče o konfuziji oko identiteta tretirane su burleskno u seriji klaunesknih varijacija. Sve do finalne rekonstrukcije kad u predstavu nasilno upadaju drugi tekstovi kao Büchnerov “Lenz”, replike iz Godardova “Prezira”, sve dok se zid napravljen od arhivskih kutija ne raspadne, kad se naposljetku sve pomiješa, život, fikcija i kazalište.

Rođena u Buenos Airesu, Constanza Macras školovanje je započela kod Mercea Cunninghama u New Yorku. U Berlinu je osnovala skupinu "Tamagotchi", potom "Dorky Park”. Zajedno s Ostermeierom 2006. supotpisuje režiju "Sna ivanjske noći". U Schaubühneu je nastao "Megalopolis" o neljudskim uvjetima života u velegradu. Inspiraciju je pronašla u stagnaciji Hong-Konga, mješavini radosti i nehumanosti Bombaya, u nasilnim društvenim kontrastima Rio de Janeira, energijama Buenos Airesa i New Yorka, šarmu Pariza i Berlina. "Megalopolis" govori o preživljavanju u predimenzioniranim gradovima gdje je koncentrirano sve što potkapa današnje društvo: paranoja, diktatura tehnike i kriza identiteta. Osuđeni na snalaženje u neprijateljskom okolišu, ljudi trpe zagađenost, buku i manjak prostora, što uništava intimnost, u stanju neprekidna stresa, Constanza Macras preuzima stereotipe da bi se snažnije uhvatila u koštac s klišejima solidarnosti unutar etničkih skupina. Kulturalni konflikti prikazuju se kroz svađe i žestoki cinizam. Macrasova razotkriva velegrad kao kraljevstvo pseudomultikulturalizma. U srcu etničkih skupina postoje rasizam i eksploatacija. Na sceni se sve događa simultano – isprepleću se drame, kontradikcije se umnažaju i stvaraju orgijastični rezultat.
Između trasha i tragedije, "Megalopolis" je kazališna refleksija o odnosu grada i tijela.

Nakon što je 1992. postao ravnateljem Volksbühnea u Berlinu, Frank Castorf to je kazalište učinio važnim istraživačkim mjestom u svjetskom teatru. Castorf šokira konvencionalno kazalište smjelim adaptacijama romana i građanskih drama. Njegove interpretacije Dostojevskog spadaju u antologiju suvremenoga kazališta. Glumci odjeveni u kič kostime s malograđanskih zabava glume u povišenu tonu, katkada na groteskan način predstavljaju patetične i smiješne karaktere. U predstavama rabi sredstva masovnih medija. Kamere snimaju i istovremeno projiciraju sliku na velikom ekranu, prikazujući što se događa unutar zakutaka scenskog prostora. Castorf redovito surađuje s briljantnim scenografom Bertom Neumannom koji u goleme prostore intervenira mikro-tehnologijom kao u nekom reality showu, ulazeći u intimni život protagonista. “U Moskvu!
U Moskvu!” zrelo je Castorfovo djelo koje se raskošno igra s političkom i dekadentnom dimenzijom Čehovljeve drame te u nju inkorporira povijesne događaje u Rusiji dvadesetog stoljeća.
Dubravka Vrgoč, Ivica Buljan


PROGRAM


17. i 18.09. 19:30 h HNK ULICA VANDENBRANDEN 32
Peeping Tom

redatelj
Gabriela Carrizo, Franck Chartier
kreacija i ples
Seoljin Kim, Hun-Mok Jung, Marie Gyselbrecht, Jos Baker, Sabine Molenaar, Eurudike De Beul
dramaturgija
Nico Leunen, Hildegard De Vuyst
asistentica na probama
Diane Fourdrignier
kreacija zvuka
Juan Carlos Tolosa, Glenn Vervliet

scenografija
Peeping Tom, Nele Dirckx, Yves Leirs, Frederik Liekens
dizajn svjetla
Filip Timmerman, Yves Leirs

kostimi
Diane Fourdrignier, Hyo Jung Jang
produkcija
Peeping Tom
koprodukcija
Theaterhaus Gessnerallee Zürich, KVS Brussel, Künstlerhaus Mousonturm Frankfurt a. M., Le Rive Gauche Saint-Etienne-du-Rouvray, La Rose des Vents Villeneuve d’Ascq, Theaterfestival Boulevard in Zusammenarbeit mit Theater aan de Parade und Verkadefabriek‘s-Hertogenbosch, Cankarjev Dom Ljubliana, Charleroi / Danses Centre choréographique de la Communauté française de Belgique
U “Ulici Vandenbranden 32” radnja se odvija pod otvorenim nebom u planinama s trošnim mobilnim kućicama kao jedinim skloništem. Dok se trilogija koncentrirala na intimu i unutrašnjost, ova nova predstava okreće se eks-timi (pojam ‘extimité’ iskovao je Lacan od riječi za intimu, ‘intimité’), i izvanjskome. Nalazimo se u maloj, izoliranoj zajednici čiji se stanovnici suočavaju s vlastitom osamljenošću. U ovom novom djelu fokus je na unutarnjim silama koje određuju u kojem će se smjeru likovi okrenuti, a njihovi motivi bivaju razotkriveni i lišeni svijesti. Likovi se razvijaju prvenstveno u ‘mentalnom’ prostoru. Granice između onoga što se događa u stvarnosti i onoga što protagonisti vjeruju da se događa u stvarnosti nestaju. Gube se u strahu od nečega za što se ispostavlja da leži u njima samima, pa ostaju zarobljeni u vlastitoj izolaciji.
Za Peeping Toma novo djelo uvijek počinje sa scenografijom. Ona uvelike određuje kako će se djelo razvijati i važno je otkriti kako specifično okruženje utječe na likove kad se u njemu zajedno nađu. U ovom radu Peeping Tom se htio pozabaviti širom zajednicom, i iznijeti stvari na vidjelo. Uistinu, golema ciklorama dimenzija 30m x 8m predstavlja bezgranično nebo pod kojim se minijaturan planinski lanac proteže unutar okvira i granica teatra.
Jedan od izvora nadahnuća za novi komad bio je film Shoheija Imamure “Balada o Narayami”. I “Ulica Vandenbranden 32” prikazuje udaljenu planinsku zajednicu čiji su običaji istodobno i zakoni. Nova glumačka postava vrlo je mlada, a Gabriela Carrizo i Franck Chartier htjeli su zaroniti u sav fiziološki teret koji može sprečavati mlade ljude, čak i one naizgled potpuno slobodne da čine što žele, da se ikad uistinu otrgnu od vlastitih korijena, svojih obitelji ili kulture. Na sceni se vidi i dolina, no protagonisti je se nikad zapravo ne uspijevaju domoći, a jednog od njih čeka i gora sudbina.
Za ovaj projekt Peeping Tom privukao je pet novih osoba. Gabriela Carrizo i Franck Chartier upoznali su troje mladih plesača za vrijeme audicija u Bruxellesu; Sabine Molenaar (Nizozemska), Marie Gyselbrecht (Belgija) i Jos Baker (Velika Britanija). Tijekom audicije na festivalu Impulstanz u Beču upoznali su dvoje južnokorejskih performera; Seoljin Kim i Hun-Mok Jung. Mezzosopran Eurudike De Beul također sudjeluje u ovom performansu. Glumica i plesačica Maria Otal, koja je godinama usprkos zasjala u ‘Le Sous Sol’, doprinijela je stvaranju predstave. Umrla je nenadano u Bruxellesu, 10 dana prije premijere. Peeping Tom njoj posvećuje ovu predstavu.
Za ovaj projekt Peeping Tom koristio je verziju za theremin Uspavanke iz Žar ptice Igora Stravinskog, koja nas istom uranja u melankoličan i uznemirujući univerzum, Peeping Tomu tako mio.
Peeping TomTrilogija ‘Vrt’, ‘Salon’ i ‘Podrum’ doživjela je golem uspjeh s preko 350 nastupa širom svijeta, osvojivši nekoliko značajnih nagrada među kojima ‘Nagradu za najbolju plesnu predstavu 2005’ u Francuskoj, ‘Young Directors Award 2007’ na festivalu u Salzburgu 2007. i nominaciju za ‘Theaterfestival 2007’ u Bruxellesu. Godine 2009. Peeping Tom konačno je zatvorio trilogiju na Međunarodnom umjetničkom festivalu u Melbourneu gdje su završni performansi osvojili ‘Patrons circle award’.
Trilogija je predstavila intimnu sliku četiri generacije jedne obitelji, unutar jasno utvrđenih arhitekturnih lokacija, Vrta, Salona i Podruma; obitelji čije su odluke vođene proizvoljnim događajima s kojima se svaki od pojedinaca neuspješno pokušava nositi. Zaslijepljena životnim okolnostima, ova obitelj vođena je, čini se, unaprijed određenom sudbinom i stoga je osuđena na bespomoćno batrganje.


18. i 19.09. 20:00 h ZKM MOJ TAJNI VRT
redatelji: Stanislas Nordey i Falk Richer
Festival d'Avignon

tekst
Falk Richter
režija
Stanislas Nordey i Falk Richter
umjetnička suradnja
Claire-Ingrid Cottanceau
prijevod
Anne Monfort
glazba
Malte Beckenbach
svjetlo
Philippe Berthomé
scenografija
prema projektu Katrin Hoffmann
video
Martin Rottenkolber
izvode
Stanislas Nordey, Laurent Sauvage, Anne Tismer
produkcija
Festival d’Avignon
koprodukcija
compagnie Nordey, Théâtre national de la Communauté française (Bruxelles), La Comédie de Reims / Festival Reims Scènes d’Europe, Théâtre des Quartiers d’Ivry, Festival Perspectives (Sarrebruck)
uz potporu regije Île-de-France, CENTQUATRE
Čim je otkrio tekstove Falka Richtera, Stanislas Nordey istog trenutka ih je poželio režirati. Proučio je cijelo autorovo djelo, prije nego je odabrao tekstove koji će kasnije činiti prvi dio jednog velikog projekta: Das System, uprizorenog 2008. u Avignonu. Istraživanje se nastavilo 2010. kroz istinski rad u dvoje: Falk Richter prihvatio je napisati komad čiji je redatelj zajedno sa Stanislasom Nordeyem, koji je u isto vrijeme i glumac u predstavi.
To novo djelo organizira se oko intimnog dnevnika kojeg Falk Richter vodi dulji niz godina usporedno s pisanjem drama. Autofikcionalni tekst u prvom licu obogaćuje se tijekom proba u dodiru s glumcima, i u ispreplitanju različitih materijala.
Propitivanje o načinu funkcioniranja društva, spaja se se vrlo osobnim dijelom o promišljanju sebe i odnosu s drugima. Ne prikrivajući se iza izmišljene osobe, autor preuzima govor i kaže « Ja ». On je osoba u vlastitom komadu, priča o osobnim avanturama, izlaže svoj pogled na svijet politke, analizira vlastiti odnos prema kazalištu.
Izdvojena pitanja snažno odjekuju s onima koja napajaju rad Stanislasa Nordeya : opsjednutost kazalištem koje reducira društveni i osobni život, želja za investiranjem političkog u umjetničko djelo, osamljenost pisca u njegovoj želji za iskorakom. Iz tog zajedničkog nemira rođena je hitna želja za tijesnom suradnjom u zajedničkom promišljanju, izmještanju vlastite uloge i puta prema nekom nepoznatom kazalištu kojeg tek treba stvoriti. Tri glumca, Nordey, Tismer, Sauvage, govore, daju svoj glas suvremenoj priči, naseljenoj istinom o jednom bratskom i posebnom susretu između dvojice umjetnika.
Dramski pisac i kućni redatelj Schaubühne u Berlinu, Falk Richter po mnogo čemu je originalna pojava u europskom kazališnom krajoliku. Ne zanemarujući repertoar, otvoreno privilegira suvremene autore kao Sarah Kane, Martin Crimp, Jon Fosse ili Lars Nóren koji oštro kritiziraju društvo. I sam uronjen u kritička promišljanja, Falk Richter je danas jedan od rijetkih njemačkih redatelja koji sam postavlja vlastita dramska djela. Komadi u kojima bez ustupaka analizira liberalistički sistem, vodi nas ravno do naših najdubljih kontradikcija, žudnji i strahova. Njegov politički teatar izravno uvodi gledatelja I govori mu o današnjem svijetu s lucidnošću, učinkovitosti i neosporan humor.
Kazališni i operni redatelj, glumac, umjetnički voditelj Škole Bretonskog narodnog kazališta u Rennesu, Stanislas Nordey je čovjek pozornice. Svako od ovih naličja dopuštaju mud a pronađe ravnotežu: kao redatelj publici otkriva nove tekstove, kao glumac potpuno se fizički daje komadu, kao pedagog osigurava zadaću transmisije znanja.
Stanislas Nordey se prepoznaje u izrazu « redatelj glumaca », njegove režije svjedoče o važnom mjestu glumca: očišćene, koncentrirane su na gest i riječ da gledatelju ne bi ponudile jednu moguću interpretaciju, već mu ostavile slobodu da sam konstruira svoje viđenje dramskog teksta.
Jean-François Perrier


22. i 23.09. 20:00 h ZKM IZVAN KONTEKSTA, ZA PINU
redatelj: Alain Platel
Les Ballets C de la B

Koncept i režija
Alain Platel
dramaturgija
Hildegard De Vuyst
asistentica na mizansceni
Sara Vanderieck
rasvjeta
Carlo Bourguignon
ton i elektronska glazba
Sam Serruys
kostimografija
Dorine Demuynck
stvaraju i izvode
Elie Tass, Emile Josse, Hyo Seung Ye, Kaori Ito, Mathieu Desseigne Ravel, Mélanie Lomoff, Romeu Runa, Rosalba Torres Guerrero, Ross Mc Cormack
produkcija
les ballets C de la B
koprodukcija
Théâtre de la Ville-Paris, Grand Théâtre de Luxembourg, TorinoDanza (Torino), Sadler's Wells (London), Stadsschouwburg Groningen, Tanzkongress 2009/Kulturstiftung des Bundes, Kaaitheater (Bruxelles), Wiener Festwochen (Beč) uz potporu Flamanske vlade, grada Ghenta i pokrajine Istočne Flandrije
Predstavom Izvan konteksta redatelj Alain Platel nastavlja svoju potragu za jezikom pokreta vezanim uz nesvjesno, proizvoljno, nekontrolirano. Materijal pokreta pokriva čitav diskinetički i distonički raspon, drugim riječima: grčeve, konvulzije, tikove. To mogu biti vrlo mali pokreti usta, cvokot zuba, plaženje jezika, treptaj oka, mrštenje, pravljenje grimasa, pomicanje prstiju kao da sviraju klavir, kratki trzaji udova, torza, zdjelice ili glave, treskanje trbuha ili dijafragme, gubitak ravnoteže, padanje i čitav spektar smiješnog hoda. Mali tikovi brzo se izmjenjuju s velikim zamasima. Nemirno i nervozno. Platel se dugo odupirao etiketi “koreografa”, ali ovom terminu svejedno se vraća, drugim putem. “Chorea” je medicinski termin koji opisuje bolest živčanog sustava čiji su simptomi trzavi pokreti i loša koordinacija. Platel u tu svrhu koristi virtuozne plesače. Njega toliko ne zanima sama podsvijest koliko ga zanima tenzija između širokog spektra nekontroliranih pokreta i tradicionalnih građevnih blokova koreografije, poput sinkroniziranih (istodobnih) vršenja pokreta. U tom 'entre-deux'-u, području tenzije između nesvjesnog i nadsvjesnog, otvara se prostor koji nije zanimljiv samo redatelju već i, osobito, plesačima s kojima već jako dugo radi. Čini se da Platel s godinama sve više prodire u bit ljudskosti. U prošlosti je pomoću eklektičnog ansambla stremio istaknuti društvene i kulturalne razlike kroz mješavinu visoke i niske kulture (rabeći kako Bacha tako i Princea). Kroz ove izvanjske slojeve probijao se i zavlačio se pod kožu. To je postigao komadom vsprs (2006) i dosljedno nastavio s pitié! (2008) - u obje predstave surađivao je sa skladateljem Fabriziom Cassolom (a u Nine Finger (2007) jednako tako s Benjaminom Verdonckom i Fumiyom Ikedom). Čak su se i u njegovim ranijim radovima nazirali začeci ovog pristupa. Primjerice, materijal pokreta u La Tristeza Complice (1995) temeljio se na Tourettovom sindromu, složenoj manifestaciji verbalnih i tjelesnih tikova. Platel se, naposljetku, vraća u vlastitu prošlost kad je radio kao odgojitelj djece s posebnim potrebama, motoričkim i višestrukim poteškoćama u razvoju u Medicinsko-pedagoškom institutu u Landegemu. Upravo tamo otkrio je ljepotu deformacije, emocionalnu snagu izobličenog. Premda je moguće uspostaviti liniju kontinuiteta u jeziku pokreta, naslov Izvan konteksta također priziva i iščekivanje nečega ‘drugačijeg’. Što je drugačije? Naslov Izvan konteksta u početku je odabran jer se ne temelji na unaprijed odabranom glazbenom djelu, kao što je bio slučaj s predstavom vsprs., koja se temeljila na djelu Vespro de la Beata Vergine (Večernja Blažene Djevice Marije) Claudija Monteverdija, ili pitié!, koja je bila adaptacija Bachove Muke po Mateju. Glazba za Izvan konteksta postala je naplavina nekoliko stoljeća, nanijeta na obalu kao ostatak ljudske civilizacije. U središtu je ljudski glas, u pokušaju (re)konstrukcije i komunikacije. Mikrofon je njegov produžetak. Svako malo do nas dopre najvećma šum, mrmor, rika. U vsprs, ekvivalent religijskoj ekstazi pronađen je u tjelesnoj ekstazi koja vrhunac pronalazi u trzavoj koreografiji na 'Magnificat' iz Večernje Marijine. U pitié! riječ je bila o patnji i (ne)mogućnosti da je podijelimo s drugima. Pitanje koje je zaokupljalo tim predstave Izvan konteksta bilo je može li se materijal pokreta koji je tako intrinzično vezan uz ‘bol’, ‘patnju’ i ‘nedostatak’ koristiti za išta drugo. Dokumentarac o pijanistu Glennu Gouldu gurnuo je tim u radosnijem pravcu. Izvan konteksta smješten je u prostor psihe. Postepeno je postajao putovanje stazama sjećanja. Zaranjanje u špilje ljudskog postojanja u potrazi za korijenima djetinjstva i pretpovijesti. Za nečim između čovjeka i životinje, za svojevrsnim skladom koji je onkraj dualnosti ljepote i ružnoće (ili joj prethodi), dualnosti dobra i zla, mene i tebe, pojedinca i zajednice. U potrazi za okolnostima u kojima sve postaje tekuće. U tom smislu Izvan konteksta postaje svojevrstan ritual, okupljanje ljudi u potrazi za esencijom koju ne mogu pronaći, ali u međuvremenu proživljavaju nešto neočekivano, no vrijedno truda i vremena.
Hildegard De Vuyst
Alain Platel U Gentu 1984. osniva plesnu skupinu koja ubrzo uzima ime “les ballets C de la B”. Samouki umjetnik Platel na licu mjesta se podučava koreografskom umijeću i od samog početka opredjeljuje se za mješavinu žanrova. Udružujući izvođače iz različitih zemalja i umjetničkih svjetova, njegove predstave izvanredan su spoj plesa, teatra i glazbe, i daju glas najnemoćnijima. Angažiranim stilom kojeg obilježava humanost ubrzo stječe međunarodnu slavu. Godine 2003. obilazi svijet nevjerojatno životnom predstavom o Mozartu naslova Wolf (Vuk) koja svojom izuzetnom dozom energičnosti i ekstravagancije pobuđuje golem interes. Na vrhuncu uspjeha Alain Platel odlučuje svoj rad i rad svoje trupe usredotočiti na introspektivan, jednostavniji, riskantniji, pa čak i asketski ples. Iz ove vrste novoga nadahnuća nastaje nekoliko komada - vsprs po Monteverdiju, Nine Finger i Pity!, po glazbi Johanna Sebastiana Bacha. Alain Platel i les ballets C de la B nekoliko puta nastupali su u Avignonu, s predstavama Bonjour Madame 1996., Bernadetje 1997., All Indians 2000.,vsprs 2006. i Nine Finger 2007.


28. i 29.09. 20:00 h ZKM MEGALOPOLIS
redatelj: Constanza Macras
Schaubühne am Lehniner Platz Berlin

režija i koreografija
Constanza Macras
dramaturgija
Carmen Mehnert
scenografija
Alissa Kolbusch
rasvjeta
Sérgio de Carvalho Pessanha
ton
Stephan Wöhrmann
kostimografija
Gilvan Coêlho de Oliveira, Sophie Du Vinage
video
Constanza Macras, Maria Onis, Tobias Götz
izvode
Fernanda Farah, Anouk Froidevaux, Hyoung-Min Kim, Denis Kuhnert, Johanna Lemke, Kristina Lösche-Löwensen, Claus Erbskorn, Almut Lustig, Ronni Maciel, Ana Mondini, Franz Rogowski, Miki Shoji, Damir Zisko
glazba
Claus Erbskorn, Kristina Lösche-Löwensen, Almut Lustig
pomoćnik redateljice
Max Luz
scenski tehničar
Boris Helmdach
kostimi
Marcus Barros Cardoso
organizacija turneje
René Dombrowski
produkcija
CONSTANZA MACRAS | DORKYPARK i Schaubühne am Lehniner Platz
koprodukcija
HELLERAU – Europäisches Zentrum der Künste i MESS-om iz Sarajeva. Pokrovitelji predstave: Hauptstadtkulturfonds i Regierenden Bürgermeister von Berlin – Senatskanzlei – Kulturelle Angelegenheiten
MEGALOPOLIS nije konkretno, već je metafizičko mjesto. Scena je grad pod udarom globalizacije. Ovaj grad karakterizira nerazumljivost današnjih megagradova rađanih u kaosu. Njegova obilježja su nekontrolirano širenje, propadanje i beskrajno rastakanje. Zgusnutost i zbijenost grada rastače granicu između privatnog i javnog, ona gotovo nestaje. Ovo bezgraničje istodobno nas prisiljava da grad doživljavamo kao kolaž sačinjen od bezbrojnih biografskih isječaka. Borba dvoje uličnih prodavača za najbolju lokaciju danas je sukob od egzistencijalne važnosti, no sutra već past će u zaborav. Velegradi su paradigme prostora u kojima ljudi žive ne poznajući se. Ne samo da sveprisutni sustav nadziranja neprestano kreira kontrolirana bića, on proizvodi i nov oblik autopercepcije. Na taj se način tijelo osobe pretvara u izražajno sredstvo koje stvara, ali i razara sustave i pravila. Koji suodnosi ovdje još vrijede? Hoće li urbani razvoj slijediti nama nepoznate zakone? Je li očigledno propadanje društvenih odnosa uzrok ili posljedica raspada naših gradova? MEGALOPOLIS je nada i prokletstvo. MEGALOPOLIS je sretan grad. MEGALOPOLIS je neukrotiva tvorevina u neprekidnom pokretu.
Constanza Macras rođena je u Buenos Airesu, u Argentini, gdje studira ples i modni dizajn, razvijajući vlastiti izričaj i plešući u različitim skupinama. Studij plesa nastavlja u Amsterdamu i New Yorku. 1995. Macras seli u Berlin, gdje pleše u brojnim skupinama, a 1997. osniva vlastitu družinu TAMAGOTCHI Y2K.
Između 1998. i 2000. družina TAMAGOTCHI Y2K postavlja četiri komada: Wild Switzerland (Divlja Švicarska, 1998), Face One (Prvo lice, 1999), In Between (Između, 2000) i Dolce Vita (Slatki život, 2000), živi glazbeni performans “vezan za specifičnu lokaciju” (site-specific) koji uključuje umjetnike i umjetnice iz različitih disciplina te je osmišljen kao jednokratan događaj na svakoj od specifičnih lokacija.
Od 2001. do 2002., u suradnji sa Sophiensaele Macras razvija i postavlja “ljubavnu trilogiju” MIR: A Love Story trilogy (Prologue, The Conquer and Endurance).
Godine 2002. Macras radi kao kustosica na projektu PORNOsotros gdje s Lisi Estaras (Ballets C. de la B.) nastupa pod redateljskom palicom nekolicine redatelja u četiri kratka komada koja tematiziraju pornografiju. Projekt je ko-produkcija teatara Schaubuehne am Lehniner Platz i Gran Theatre Groningen.
Godine 2003 nastaje CONSTANZA MACRAS | DORKYPARK. Sve je počelo suradnjom Constanze Macras i dramaturginje Carmen Mehnert. Ubrzo uspostavljaju produkcijski ured zadužen za produkcije, financiranje i turneje družine. Družina odonda neprekidno surađuje sa stalnom grupom izvođača, među kojima su glumci i plesači koji su prethodno surađivali s TAMAGOTCHI Y2K: Knut Berger, Rahel Savoldelli, Claus Erbskorn i Angela Schubot. Družini se pridružuju i Yeri Anarika Vargaz Sanchez, Maike Moeller, Nabih Amaraoui, Hyoung Min Kim, Gail Sharrol Skrela, Ana Mondini, Ronni Maciel, glazbenici Almut Lustig i Kristina Loesche-Loewensen te niz gostujućih umjetnika i umjetnica.
Prva produkcija novoosnovane družine site-specifična je verzija “Povratka u sadašnjost” (Back to the Present). Predstava je smještena u Kaufhaus Jandorf, napuštenu robnu kuću s početka 20. stoljeća u središtu Berlina. U svojih gotovo šest sati trajanja “Povratak u sadašnjost” publici je predstavljen kroz čitavu kuću, uključujući dva bara i čajni salon.


01. i 02.10. 19:00 h ZKM U MOSKVU, U MOSKVU
redatelj: Frank Castorf
Volksbühne am Rosa - Luxemburg – Platz Berlin

režija i adaptacija
Frank Castorf
scenografija i kostimografija
Bert Neumann
glazba
Sir Henry
rasvjeta
Lothar Baumgarte
dramaturgija
Sebastian Kaiser
izvode
Trystan Pütter, Kathrin Angerer, Silvia Rieger, Jeanette Spassova, Maria Kwiatkowsky, Milan Peschel, Lars Rudolph, Mex Schlüpfer, Bernhard Schütz, Harald Warmbrunn, Michael Klobe, Bärbel Bolle, Margarita Breitkreiz
produkcija
Volksbühne am Rosa - Luxemburg – Platz Berlin
koprodukcija
s Međunarodnim Čehov Festivalom u Moskvi, bečkim Festwochenom i Goethe Institutom u Moskvi
Nakon Oktobarske revolucije novi pokret “Proletkult” s otprilike 400.000 registriranih članova izopćio je Antona Pavloviča Čehova i zabranio izvedbu njegovih tekstova u novoosnovanim radničkim i vojnim kazalištima. Čehova su optužili da je svoje tekstove pisao u buržoaskom okruženju i da se njima obraća isključivo buržoaskoj publici, što je, smatrali su, štetilo revoluciji.
No, zapravo, te protivno ovim “klasnim” optužbama, Čehov je jako dobro znao – i to još od svojeg literarno-sociološkog putovanja u kažnjeničku koloniju na Sahalinu – kakav je položaj potlačenih i najsiromašnijih u carskoj Rusiji. U svojoj pronicljivoj noveli “Seljaci” napisanoj 1897. Čehov opisuje ruski proletarijat: oni piju, psuju, grubi su i neotesani, nepismeni i neobrazovani, gotovo “nalik stoci”. I sama nada u bolji život ovim ljudima je, čini se, luksuz.
Pored drugih mjesta na Krimu, Čehov je pisao drame koje do danas u jednakoj mjeri vladaju “buržoaskim” teatrom u Njemačkoj i Rusiji. Sami tekstovi nastali su u povijesnoj fazi tranzicije i prikazuju zemlju koja se “zamrznula” oko 1900. i iščekuje promjenu. Vlastelinstvo još uživa povlastice, oligarhija industrijalaca i zemljoposjednika podijelila je zemlju među sobom. Ovo tupilo simboliziraju i “Tri sestre” Olga, Maša i Irina. Prije godinu dana preminuo im je otac, visoko pozicionirani general. Sad žive u njegovoj kući na ladanju i čeznu za rodnom Moskvom. Premda se tzv. stupovi ruskog društva druže sa sestrama u njihovom salonu – one nisu u stanju nadvladati vlastitu dokolicu. “Seljaci” i “Sestre” nude dvije perspektive na istu situaciju; prvo djelo je kozmografija proletarijata, a drugo buržoazije. U svojoj «moskovskoj» predstavi Frank Castorf združuje ove dvije perspektive. U srazu “klase” obespravljenih s letargijom buržoazije razvija se socijalno-revolucionarni potencijal koji je Čehov podsvjesno skicirao kao pogled na dvadeseto stoljeće, aludirajući (u najmanju ruku) na povijesne događaje poput Oktobarske revolucije. Protivno zlom glasu koji mu je priskrbio Proletkult, djelo autora Čehova vrlo lako može poslužiti kao odgovor na pitanje: Kako se suočiti s društvenom nepravdom, otporom ili prilagodbom? Tema je jednako relevantna u Njemačkoj i u Rusiji.
Sebastian Kaiser
Frank CastorfNajbolji kazališni nastupi Franka Castorfa zahtjevni su, dugotrajni, složeni, glasni, uzvišeni i nelogični. Opiru se linearnoj naraciji i jednoznačnim tumačenjima. Ravnatelj kazališta Berliner Volksbühne am Rosa-Luxemburg-Platz užasava se psihološke interpretacije likova, a neometana gluma za nj je gotovo isto što i trivijalizacija stvarnosti od strane umjetnosti kao objekta mržnje. Iz ove nabijene “anti” pozicije Castorf već gotovo petnaest godina stvara najvažnija djela suvremenog teatra u Njemačkoj.
Golema energija koja obilježava Castorfove produkcije proistječe iz sraza sklada i nasilja. Još kao mlad redatelj u Njemačkoj Demokratskoj Republici Castorf je bijes isprva iskaljivao na birokratskom socijalizmu. Prognan u provinciju (Anklam) nastavio je napadati prihvaćeni kanon skrivene kritike sistema utemeljen u istočnonjemačkom teatru sve dok nije dobio dozvolu da radi na Zapadu. Nakon njemačkog ujedinjenja eksplodiralo je njegovo gađenje spram izmišljenih zajedničkih osobina, osobito spram pobjedničke kapitalističke politike koja je tvrdila da je “sve u redu”. U godinama netom nakon pada Berlinskoga zida nitko se u svijetu umjetnosti nije toliko snažno obrušio na osmijeh državne vlasti suočavajući ga s depresivnom stvarnošću sistemskog preokreta kao što je to učinio Castorfov teatar.
Primjerice, godine 1990. postavio je Schillerove “Razbojnike” kao rekvijem Njemačkoj Demokratskoj Republici i ovom je predstavom zagalamio protiv invazije i bjesnio zbog “rastuće depresije” stanovništva Istočne Njemačke. Od mladenačkog, obnaženog buntovništva kojim je vrijeđao publiku do montaža Schillera, Hegela i de Sadea, agresivni Castorfov spektakl već tad je gađao iz svih oružja kojima je autor izražavao svoje nezadovoljstvo. Kršenje pravila postalo je njegov princip, iz kojega je razvio teatar kojemu je sve dopušteno, i koji na ništa nije obvezan. A ovaj princip primijenio je i na druge društvene situacije kad je spajanje Njemačke Demokratske Republike u potrošačko društvo historijski izblijedjelo kao tema.
Zahvaljujući njegovoj golemoj kreativnoj energiji i izvanrednom glumačkom ansamblu sposobnom intelektualne provokacije izvoditi kao oštru satiru, Castorf je radikalnim preradama podvrgnuo djela Shakespearea i Hauptmanna, Dostojevskog i Tennesseeja Williamsa. Letećoj krumpir-salati i umetnutim teorijskim tekstovima, mokrenju u pocinčane kante i nevoljama histerične obitelji uslijedili bi improvizirani govori publici ili igranje podsvijesti s mnogo fizičkog humora. Glasna glazba i umetnuti filmovi, dosadno čekanje koje okončava slijetanjem helikoptera-igračke ili obnaženim ludovanjem glumca s pitonom oko vrata… Elementima poput ovih Castorf gradi svoju arogantnu viziju svijeta kao kazališta. Riječima samog redatelja, za njega vrijedi samo jedno pravilo: “Odbaciti jednoznačnosti, izmaknuti tlo pod nogama značenjima - to je ono što sam oduvijek htio činiti!”
Mnogi neuspjeli odjeci njegove metode pokazali su da ovo omalovažavanje sklada i značenja funkcionira samo zahvaljujući Castorfovoj izvanredno konstruktivnoj energiji. Moda dekonstrukcije, koja je devedesetih zbog njega proglašena trendom, među mnogim imitatorima dovela je tek do raspada forme. No s Castorfom je neprestano, često cinično komentiranje događaja na pozornici kao dijela produkcije, proizvelo istinski izazov za intelekt i humor. Čak su i maratonske višesatne predstave poput “Idiota” ili “Bjesova”, premještajući rusku melankoliju u nabijeno ozračje velegrada kroz otrcanu ‚bungalovsku’ estetiku suosjećajnog mu scenografa Berta Neumanna, generirale uzbudljiv užitak pretjerane zahtjevnosti.
email to someone printer friendly

Ocjena:
0%


bullet R.E.M.
bullet Zagrebačka filharmonija sezona 2012/2013: Press konferencija (p)
bullet Festival hrvatskog animiranog filma po treći put u Zagrebu (p)
bullet Cineplexx East - Vodeći kino prikazivač u ovom dijelu Europe dolazi u Zagreb (p)
bullet Dani hrvatskog filma 2012: Kritični dani na 21. Danima hrvatskog filma (p)
bullet FILM: ŽENSKA PRAVA HOĆU, drama by Ada Jukić
bullet In memoriam IVICA PERCL 16.3.2007.-16.3.2012. (p)
bullet Jonathan Franzen u Zagrebu (p)
bullet Nakon tri godine Rebel Star ponovno u Teatru &TD (p)
bullet Picksiebner koncert u Hard Placeu (p)
bullet Završena potpuna digitalizacija svih CineStar kina (p)
bullet RAF 2012: Održana press konferencija (p)
bullet Premijera lutkarske predstave 'Pekara Mišmaš' u ZKM-u (p)
bullet Kino Europa prikazuje canneskog slavodobitnika - film 'Turneja' Mathieua Amalrica (p)
bullet Kineski nacionalni cirkus 'Put svile', 25.4.2012. Dvorana Dražen Petrović (p)
bullet Knjiga 'Zločini u malom gradu' Marka Gimeneza za ljubitelje krimića (p)
bullet FILM: HARRISON, dokumentarni by Robert Jukić
bullet FILM: OPASNA METODA, biografska drama by Robert Jukić
bullet Knjiga 'Mrkli mrak, bez zvijezda' Stephena Kinga proglašena je najboljom knjigom mjeseca (p)
bullet FILM: JOHN CARTER, SF by Robert Jukić
bullet Roman 'Vožnja' James Sallisa za ljubitelje akcijskih krimića (p)
bullet FILM: KUPILI SMO ZOO, drama / komedija by Robert Jukić
bullet FILM: OPSTANAK, drama by Ada Jukić
bullet Roman 'Ubojice s razglednice' J. Pattersona i L. Marklund za ljubitelje napetih krimića (p)
bullet Roman 'Revolveraš : Kula tmine - knjiga prva' Stephena Kinga za fanove majstora fantastike (p)
bullet FILM: NOĆNI BRODOVI, drama by Ada Jukić
bullet Premijera predstave 'Lindarski kaban' u pulskom INK-u 9. ožujka 2012. (p)
bullet Edgar Degas – skulpture / 30. godina Galerije Klovićevi dvori (p)
bullet Snima se dokumentarni film o Dub Incorporationu koji dolaze u Zagreb 31. ožujka, 2012. (p)
bullet Premijera komedije 'Krletka' u Kerempuhu 10. ožujka 2012. (p)
bullet Redateljica Pouran Derakhshandeh i njenih sedam filmova u kinu Tuškanac (p)
bullet 'Video/Next' premijera u kino europa 12. ožujka 2012. (p)
bullet Filmovi S. Parajanova u zagrebačkom MM Centru (p)
bullet Film 'Slovenka' redatelja Damjana Kozolea u hrvatskim kinima (p)
bullet 'Krvna osveta' - novi film Joshue Marstona u hrvatskim kinima (p)
bullet Premijera filma 'Djeca su dobro' u Art kinu Grič (p)
bullet DOKUMENTARCI u MULTIPLEKSU: NA POČETKU BIJAŠE SVIJETLO & PROSVIJETLJENI by Ada Jukić
bullet 'Flekama' posebno priznanje 40. FEST- a (p)
bullet IZLOŽBA SOFIE THORSEN I MICHAELA KIENZERA, KUNSTHAUS GRAZ by Sonja Jeđud
bullet ZagrebDox 2012: Nagrada publike filmu 'Nije ti život pjesma Havaja' (p)

Ime:

Lozinka:


Zapamti me



Koji igrani filmski žanr odgovara recesijskoj stvarnosti:

Komedija

Drama

Horor

Krimi film



Glasova: 1642
Stare ankete

All rights reserved. F.I.L.M © 2011. Since 22.01.2003.
Naše tekstove je moguće pratiti preko RSS i TXT servisa.
news.xml - news.txt