KAZALIŠTE MSU 'OKOVANI GALILEO' B. Brezovca by Ada Jukić (operna predstava)
Ada Jukić,Monday 08 February 2010
EUROKAZ PRODUKCIJA
Okovani Galileo
Zagrebačka premijera operne predstave 'Okovani Galileo' u MSU od 21. siječnja 2010.
Eurokaz
Muzej suvremene umjetnosti
opera corale
OKOVANI GALILEO
po motivima tekstova 'Život Galilejev' Bertolta Brechta
i 'Okovani Prometej' Eshila
adaptacija & režija: BRANKO BREZOVEC
glazba: MARJAN NEĆAK
scena: STJEPAN FILIPEC
kostimi: PETRA MINA
pokret: BARBARA MATIJEVIĆ
svjetlo: ALEN MARIN
GALILEO GALILEI ..... SILVANO PANICHI
ANDREA SARTI ..... LORENZO BERTI
LUDOVICO, bogati mladić/KURATOR/ FILOZOF/OTAC CLAVIUS, astronom/KARDINAL BARBERINI kasnije PAPA URBAN VIII/KARDINAL BELLARMIN/MLJEKAR .... SERGIO AGUIRRE
GĐA SARTI, Galilejeva gazdarica, majka Andreina .... MANOLA NIFOSI
VIRGINIA, Galilejeva kćerka .... SUZANA BREZOVEC
COSIMO MEDICI/DJEČAK .... LOVRO BREZOVEC
PROMETEJ .... SAŠA MATOVINA
HEFEST ..... DARKO MATIJAŠEVIĆ
VLAST .... DARIO BERCICH
IJA .... IVANICA LOVRIĆ
ZBOROVOĐE ..... IVICA ŽUNIĆ, NATAŠA OŽURA, LJUBOV KOŠMERL, MARKO FORTUNATO, BORIS MOHORIĆ, DRAGANA TOMŠIĆ, VANJA ZELČIĆ
DIRIGENT & PIANIST .... IGOR VLAJNIĆ
Dva tjedna sam smišljala što da napišem o ovoj .... napornoj... predstavi (eto ipak sam našla uvjetni termin), o predstavi koja se ne namjerava svidjeti, već fascinirati kao univerzalno glazbeno-literarno-mitološko-znanstveno-scensko prikazanje. Ne radi se o tome da li mi se predstava svidjela. I da mi se svidjela, bilo bi to naporno obrazložiti.
Zapravo, pitanje da li ti se sviđa ili ne sviđa ono što vidiš (a ne možeš pojesti
) , vreba nas kao opasnost iza medijskih mikrofona na izlazu iz svake premijerne dvorane, ali pred kamerama smo skloni 'svidljivosti'. Činjenica je da je pljesak za 'Okovanog Galileja', u četvrtak 21. siječnja 2010. godine, u svježem okružju Muzeja suvremene umjetnosti, u multimedijskoj dvorani 'Gorgona', s uzbudljivom strminom gledališta, koju je postava ove predstave ublažila, odnosno skratila (razina pozornice podignuta je do prvih redova, a preostale prve redove zauzima zbor, a nad djelomice vidljivim ponorom dna pozornice kreću se glumci po složenoj pokretnoj kontrukciji drvenih ploha), bio je neuobičajeno kratak. Dobro, a kakav je bio prvi prijem nekih drugih, danas slavnih, opera
?
Radi se, dakle, o operi koja kompilira dva literarna predloška. Zašto povezati beskompromisnog Prometeja i Galileja koji se, kao smrtnik (i suvremenik 'heretičkih junaka' koji su spaljeni na lomači), pokolebao u svojem znanstvenom uvjerenju, a onda, povijesno opazice, provukao: Ipak se kreće? Zašto mitološki i renesansni junak zajedno na scenografskoj machini koja od glumaca (pjevača) traži akrobatsku spretnost i hrabrost za koreografiju nad 'provalijom' dna 'Gorgone'? Da osudimo ili razumijemo ljudsku slabost? Treba li nam zato usporedba s titanima?
Oni koji vole ili poznaju operu znaju da je i u operi s neznatnim libretom libreto potrebno poznavati, to jest, znati što tko kome kaže, to jest, znati o čemu se radi. Naravno, u slučaju povezivanja Eshila i Brechta, a napose Prometeja i Galileja, podrazumijeva se da kazališna publika zna o kome i čemu se radi, ali za percepciju same (nove, premijerne) opere potrebno je znati detalje, znati što doslovce izvođači (glumci-pjevači) kazuju dok pjevaju. Ako glazbenim i scenskim fascinacijama ne učinimo nepotrebnim razumijevanje konkretne komunikacije, ali to u ovoj Brezovčevoj partituri nije slučaj.
Dakle, ne odvija se sve u olimpsko-rimskoj kakofoniji apstraktnih veličina, načela, krešenda itd, već pabirčimo i sitne detalje protagonističkih veličina, napose Galileja. Pa se bavimo njegovom kćerkom i njenim priopremama za udaju, pa dubiozama o holandskom 'porijeklu dalekozora', pa kanibalskim epizodama i prehrambenim pretjerivanjima naslovnog velikana.
Razumijevanje cjelovite komunikacije i radnje je, međutim, otežano. S obzirom na kreacijske i produkcijske premise, djelo se izvodi pretežito na talijanskom, a onaj tečaj talijanskog koji sam 'dieci anni fa' položila u Firenci, nije bio dovoljan. Uostalom, pravu operu teško je 'razumjeti' i kad se pjeva na materinjem jeziku, pa ni bolje poznavanje talijanskog u gledalištu ne bi pomoglo. Doduše, na zaslonu s desne strane pozornice projicirao se tekst sažetka koji okvirno opisuje događaje po pojedinim dionicama (na lijevoj je strani pijanist kao izvor žive instrumentalne glazbe, uz snimljenu podlogu), ali ni to ne omogućuje 'finu pratnju' glazbenih, dijaloških i koreografskih struktura. Napose su upitne paralele (dodiri ili kontrasti) Prometejevih i Galilejevih životnih putanja koje se simultano predstavljaju na pozornici, odnosno najavljuju tekstom.
Zapravo predstava se u tolikoj mjeri izvodi na talijanskom da se povremeno uplitanje rečenica na hrvatskom čini kao lapsus prije nego promišljen izbor. Da je bio ograničen samo na repliku Dječaka (Cosimo Medici), moglo bi se argumentirati olakšavanjem juniorskog izražavanja, ali čini mi se da sam čula par odraslih rečenica.
A glazba? U jednom radioosvrtu na Predstavu kao jedini nedostatak u Brezovčevoj interpretaciji u kojoj, citiram, 'Brezovac s pravom sam sebe citira', kriva je ...muzika. Ne slažem se s tom ulogom glazbe u ovoj 'operi corale'. Ako Marjan Nećak i nije napravio operu koja će se sljedeće sezone izvoditi u Scali, nije ni poništio dramske potencijale Predstave. Uostalom operu treba, dobro pripremljen, ponovo pogledati i poslušati. Pitajte me o ovoj za par godina...
Ali temeljni dojam ovog posjeta Muzeju-kazalištu nije se odnosio na samu predstavu. Bila je ovo ne samo zagrebačka premijera međunarodne kazališne produkcije, već premijera kazališne funkcije 'Gorgone', s najavom novih 'eurokaznih sadržaja' u novom i suvremenom muzejskom prostoru. Sa zanimanjem očekujem nove postave.
Ada Jukić , 04. veljače 2010.
Ocjena:
