Premijera komedije Vaclava Havela 'Odlazak' u 'Komediji' by Ada Jukić (KAZALIŠTE)
Ada Jukić,Tuesday 10 November 2009
Zagrebačko gradsko kazalište
Komedija
Vaclav Havel: 'Odlazak'
Naslov originala: Odcházení
Redatelj: Jiří Menzel
Uloge: Damir Lončar, Sanja Marin, Jasna Bilušić, Ivica Zadro, Igor Mešin, Vanja Ćirić, Jasna Palić Picukarić, Saša Buneta, Davor Svedružić, Željko Duvnjak, Ana Kraljević, Vanda Winter, Adam Končić, Damir Poljičak, Sven Mađarević
Scenograf: Miljenko Sekulić
Kostimografkinja: Mirjana Zagorec
Glazba: Bedřich Smetana
Oblikovatelj svjetla: Anđelko Kos
Asistent redatelja: Damir Lončar
Predstava traje cca 1 sat i 15 minuta
Premijera: ponedjeljak, 9. studenoga 2009.
Simpatična i draga, društveno i 'osobno' kritična i blaga, duhovita predstava u duhu češke filmske škole, jednom riječju nova predstava u živahnoj ovosezonskoj 'Komediji! Aktualna tema iz uljuđene (baršunaste?) tranzicije s dodirnim točkama s našom stvarnošću. Uzbudljiva međunarodna referenca. Autor teksta i redatelj predstave, Vaclav Havel i Jiri Menzel, najpoznatiji su živi Česi na svijetu, a redatelj, filmski oskarovac, prisustvovao je kazališnoj premijeri, koja je, također simpatično, održana u ponedjeljak, a ne u neku svečanu subotu ili petak kao perjanicu vikenda.
Sad kad sam predstavu pohvalila, mogu iznijeti primjedbe, jer ništa me više ne potiče na to, nego predstava koja je mogla biti bolja. Dakle, predstava koja svoje potencijale ne iskoristi do kraja, već se nekako sama 'potkreše' na prihvatljivu razinu. Da počnemo od teksta (zar se usudim kritizirati jednog bivšeg Predsjednika
, koji je, k tome, ili prije toga, pisac?) E, baš o tome se radi. Što znači biti 'bivši' , o tome i govori ova predstava, a čemu se izlaže pisac, to se ne može ni opisati
.
Činjenica da Havel govori o onome što poznaje i u čemu je sudjelovao, u matricama vlasti i pojedinačnim vezama s osobama iz 'najviših političkih krugova' (koji se poimence spominju, među ostalim Tito i supruga mu Jovanka), doprinosi uvjerljivosti situacija koje iznosi. S druge strane, to ga čini obzirnim prema licima u obiteljskoj i prijateljskoj okolini, osobito u pogledu 'dugogodišnje prijateljice' Irene, koju, da već sada spomenem, sjajno utjelovljuje vitka i elegantna, raspoložena i kapriciozna Sanja Marin. Tu najviše dolazi do izraza 'kavalirština' literarnog portretista koji smjelo iznosi njene sitne (ženske i ženstvene) mane, dok je u principijelnim stavovima prikazuje kao junakinju. Prijateljica (a ne žena!) Kancelara ne pristaje na političke kompromise i spremna je podnijeti žrtvu za čovjeka kojega cijeni (na ideološkoj razini, dok mu na drugim područjima može štošta spočitnuti). I dok je u stanju svoje političke protivnike razotkriti u stanju 'prirodne beskrupuloznosti', pa i narugati se vlastitim slabostima (na osobnom planu, slab na nove, mlade žene koje mu laskaju, ali i političkom, primjerice, priznaje da je petnaest godina korupciju 'počinjao iskorjenjivati', pa nije imao dovoljno vremena
), Havel je manje sklon parodiranju likova prema kojima je, iz razumljivih razloga, pristran, iako pri tome gubi dodatne komične potencijale. Najhrabrija u analizi odnosa Kancelara i Irene je njegova majka (Jasna Bilušić): 'On se nje malo boji!'.... Ali i taj majčinski lik (osim 'ioneskovskog' pitanja o kuhanim krumpirima) nije uobličen u puni ili intrigantni profil (pa ga obuhvaćamo heretičnom tezom o suvišnim likovima, vidi predzadnju alineju). Uostalom, sam je pisac (Glas) često udaljava s pozornice, kako bi potaknuo radnju.
A radi se o 'Odlasku' s vlasti. Poslije godina 'uredovanja' tijekom kojih je stekao muzejska državnička iskustva i zbirku konkretnih darova koje treba vratiti državi, u krugu svoje obitelji i suradnika, Kancelar (Damir Lončar) pakira stvari, iako se nada da ga neće iseliti iz vile u kojoj je boravio kao visoki dužnosnik. Detronizirani humanistički nastrojeni vlastonošac suočava se s promijenjenim odnosom onih koji su ga do sada tretirali kao moćnika. Ispituju ga novinari, politički protivnici okolišno ga ucjenjuju, ambiciozne žene manipuliraju njime, a jedna od kćeri pokušava 'na vrijeme zbrinuti' njegovu imovinu. U jednom trenutku bivši Kancelar na 'Odlasku' uzdahne: 'Sad mi je gore nego kad mi je bilo najgore!' Ovo ilustrira duhovite igre riječima u predstavi u kojoj se ni najgori politički licemjer i poduzetnik (Vlastić Klein) ne izražava pejorativno, a kad se glumci, poneseni ulogom, počnu 'derati', Glas (ex machina) zamoli ih da 'manje glume'.
Od paralela s dramskom baštinom Čehova i Shakespearea, ona s Kraljem Learom djeluje bliže našem vremenu od simbolike Višnjika (tko danas zna odakle potječu višnje iz kompota 'na akciji' u trgovačkom centru?). Za razliku od voćnjaka izgubljenih u vremenu, proračunati stav kćeri obezvlaštenog oca koja se želi domoći njegove imovine i obrazlaže zašto ga ne može udomiti, djeluje aktualno kao izvadak iz TV reportaže. Pri tome djeluje pomalo neuvjerljivo činjenica da se bivši Kancelar tijekom dugogodišnje službe nije osigurao 'za stare dane', već se pouzdaje u dobru volju političkih nasljednika ili 'volju naroda' (čak se raspituje kod vrtlara da li mu puk daje podršku?). Kakav god humanist i idealist bio, Kancelar ne bi smio biti toliko materijalno nezainteresiran. Kako će, inače, 'kao takav', doprinijeti razvoju privrede svoje zemlje
, (vidi našu gospodarsku pozornicu).
Glas predsjednika, zapravo, glas Pisca (Pero Kvrgić), ističe se duhovitošću i višeznačjem svojih razmišljanja. Glas komentira događaje na pozornici, analizira ponašanje publike i glumaca, upravlja njima, a u nastupima autorefleksije analizira svoje 'dramatičarske sposobnosti' (s pesimističkim zaključkom: Pisat ću pjesme!).
Među ostalim, Pisac se pita: 'Ima li previše parodije? Premalo parodije? Ili, naprotiv, previše patetike?' U proširenom opsegu dilema, možemo pitati, Ima li previše likova? Jer, ma kako dobro bila odglumljena, što radi Monika u predstavi? Što bi se dogodilo da je nema? Dobro, spasila je svoju prijateljicu od samoubojstva, ali zar ne bi bilo još karakterističnije za tu prijateljicu da priprijeti samoubojstvom, a onda se predomisli i vrati, s nekim uzvišenim razlogom, kao što se na kraju pokoleba i Kancelar u odnosu na ponuđeno ponižavajuće savjetničko mjesto (ostaje upitno da li ironizira obrazloženjem o 'općem dobru' ili sam sebe uvjerava u nategnuto opravdanje svojeg popuštanja). Krupni talent Adama Končića nije iskorišten u bez(po)govornoj ulozi Vlastina muža, koji tek na kraju progovori, u par rečenica koje ne djeluju kao bujica koja kompenzira nametnutu šutnju. Humoristički potencijal Osvalda, utjelovljenog 'butlera' u demokratskom aristokratskom kućanstvu, samo je naznačen. Lik 'preeducirane' proračunate Bee Weissenmutelhof (neka imena likova gotovo su parodična, dok je većina rutinska, bez skrivenih značenja) također nije iscrpio potencijale prikaza toga tipa ženske ambicije (motiv ulagivanja bivšem moćniku kolidira s manje učinkovitim ulagivanjem nadolazećoj političkoj figuri). Ukratko, u nastojanju da poveže univerzalne tipove i konkretna lica koja se mogu prepoznati u njegovoj komediji, Havel radi kompromis, što je, uostalom, karakteristično i za djelovanje političara. Ipak, neki među njima svojim stilom (i perom) ostavljaju trajnije tragove od gospodarskih rezultata. Osobito ako znaju pisati.
Do drugih glumca, scene, kostima i, napose, režije, došla sam na kraju četvrte autorske kartice. U stisci vremena i prostora, vraćam se na početnu ocjenu. Preporučujem 'Odlazak' u 'Komediju' po vlastitu recenziju!
Ada Jukić
Ocjena:
