najF.I.L.M.F.I.L.M.


DVD
........................ najave
........................ VHS najave
........................ recenzije
........................ kultni film
kino
........................ najave
........................ recenzije
........................ festivali
........................ premijere
........................ kino raspored
TV
........................ kolumna
........................ recenzije
kazalište
........................ predstave
........................ festivali
........................ raspored
glazba
........................ CD/DVD
........................ koncerti
literatura
........................ knjige
........................ časopisi
........................ stvaralaštvo
izložbe
........................ osvrti

________________________________
Interview
Moram vam reći
Arheološki kutak

________________________________
forum
........................ oglasnik
newsletter
linkovi
Novosti - Home



Internet tjednik
F.I.L.M.
Izdavac Udruga Artikul

Razgovor s redateljem OGNJENOM SVILIČIĆEM
Robert Jukić,Monday 21 March 2005



Ognjen Sviličić nedavno se vratio s Berlinskog filmskog festivala na kojem je sudjelovao s filmom 'Oprosti za kung fu'. Film je premijerno bio prikazan prošlog ljeta na Pulskom filmskom festivalu, a tek ga očekujemo u hrvatskim kinima. Do sada je snimio dva tv filma, 'Puna kuća' (1998.) i 'Ante se vraća kući' (2001.), te cjelovečernji 'Da mi je biti morski pas' (1999.).



Q: Otišli ste u Berlin s filmom koji je internet site www.film-mag.net proglasio najboljim hrvatskim filmom u prošloj godini (najF.I.L.M. 2004). Kako je došlo do toga da Vas pozovu na jedan tako ugledan festival?
A: Smatrao sam da ovaj film treba imati svjetsku premijeru na jednom velikom festivalu. Berlin je bio logičan izbor, pošto selektori Berlina znaju za filmove Vinka Brešana koji su s uspjehom prikazivani tamo. To je bila dovoljna preporuka da selektori pogledaju još jedan film iz Hrvatske. Izgleda da im se film jako svidio, jer su ga pozvali i odredili mu datum prikazivanja subotom navečer, što je idealan termin. Mislim da su prepoznali da u mom filmu postoje elementi koji su univerzalni i razumljivi svjetskoj kinopublici. To što se radi o televizijskom filmu bila je određena smetnja, jer veći festivali ne uzimaju TV filmove. Time mi je još draže da sam 'upao'.

Q: Vratili ste se iz Berlina. Nećemo spominjati nagrade. Kako iz perspektive sudionika izgleda jedan filmski A festival?
A: Još bolje je pitanje kako izgleda grad Berlin tih dana. Taj veliki grad cijeli živi za festival. Ljudi čekaju u ogromnim redovima za karte. To je mjesto na kojem bavljenje filmom počinje dobivati smisao. Sve što je u vezi s filmom je važno, tamo je film relikvija. Moram, nažalost, priznati da sam imao osjećaj da je više ljudi zainteresirano za moj film u Berlinu nego što ih je bilo na našem nacionalnom festivalu u Puli. Zanimljivo je da nema previše inzistiranja na glamouru, iako je to prvo što ljudi pomisle kad im se spomene Berlin, Cannes ili Venecija. Očigledno je da festival dovlači zvijezde samo da bi osigurao veću pažnju medija koje to zanima. Zanimljivo je vidjeti kako gotovo savršeno funkcionira ta glomazna organizacija. Filmovi se primaju kritički. Publika reagira dosta pozitivno ukoliko im se film svidi i, uistinu, nisam stekao dojam da se filmovi ocjenjuju prema tome koliko su raskošno producirani ili prema tome iz koje zemlje dolaze. S druge strane, moram priznati, da bolje prolaze filmovi iz zemalja čije se kinematografije sada otkrivaju kao nove i zanimljive. Sigurno je da je sada jako popularna Kina i, još uvijek, Koreja. Uzlet jedne kinematografije pomaže filmu, ali to je pitanje za raspravu o temi: kako stvoriti hrvatsku kinematografiju.

Q: Prošle godine nekoliko je hrvatskih redatelja sudjelovalo i nagrađeno na uglednim međunarodnim festivalima. Je li to izraz stabilnog uspona hrvatskog filma?
A: Bojim se da to još uvijek nije dovoljno da bi naša kinematografija postala prepoznatljiva u inozemstvu. Radi se o sporadičnim slučajevima koji stvaraju dojam da je hrvatska kinematografija sve uspješnija u svijetu. Istina je da su pojedinačni filmovi uspješni. Nijedna kinematografija se nije probila u svjetskim okvirima bez pomoći države. Gotovo sve poslove u vezi s promocijom mog filma morao sam raditi sâm. Da ne govorim o tome da, recimo, slovensko ministarstvo kulture uredno plaća reklamne oglase za svoj kratki film u Berlinu. Sada je samo stvar da li će naša država prepoznati uzlet kinematografije i da li će državne službe prepoznati svoj interes u financiranju filmova za svjetsko tržište. Sva dok država ne prepozna taj interes, uspjesi naših filmova bit će uspjesi Brešana ili Ogreste, a ne uspjesi naše kinematografije.



Q: Film 'Oprosti za kung fu' prikazan je na prošlogodišnjoj Puli, ali još nije imao hrvatsku kinopremijeru. Ima li odgađanje prikazivanja filma u kinu veze s činjenicom da je snimljen u produkciji Hrvatske televizije?
A: Da, i to je rezultat kaosa u organizaciji naše kinematografije. Naravno da Hrvatska televizija ne može proizvoditi filmove za kina i u tom smislu je teško praviti iznimke. S druge strane, ja sam ovaj scenarij davao dva puta bivšem sazivu Ministarstva kulture i bio odbijen, tako da je 'Oprosti za kung fu' snimljen kao tv film. Televizija nema obvezu prikazati ga u kinima, međutim, bilo bi zbilja bizarno da film koji je igrao u Berlinu i koji ima američkog distributera ne zaigra u Hrvatskoj. Tako da je HTV napravio iznimku. Potpisan je ugovor s distributerom i kinoprikazivačem 'Blitz' i premijera je 24. ožujka. Tako se priča s ovim filmom sretno završila. Mogu se samo nadati da sa sljedećim filmom neću imati sličnih problema.

Q: Koliko je utrošeno u snimanje i da li je još tko, uz HTV, uložio sredstva?
A: Ne znam točno, ali mislim da je film koštao oko stopedeset tisuća eura. Ministarstvo kulture dalo je još tristotisuća kuna. Taj novac od Ministarstva potrošen je na izradu filmskih kopija. Sve skupa, ovo je jako jeftin film. Da je bilo više novca, moglo se napraviti više na promidžbi i na tehničkoj kvaliteti kopija. Pravo je čudo da smo s budžetom TV drame snimili film koji se ovih dana počeo prodavati u Americi.

Q: Ima li priča o trudnoj djevojci koja se vraća iz inozemstva u svoj pasivni rodni kraj realnu podlogu ili je potpuna fikcija?
A: Mislim da svaka obitelj u krajevima gdje je jak utjecaj tradicije ima neku obiteljsku tajnu. To je jednostavnio karakteristika našeg društva koje se sporo mijenja. Ljudi onda odluče živjeti na drugačiji način i onda je normalno da dosta stvari moraju skrivati od svojih obitelji. Obitelj obično, prije ili kasnije, sazna za tajnu, ali onda tu tajnu treba skrivati od okoline. Kad okolina sazna za obiteljsku tajnu, onda dolazi do lomova u obitelji. Uvijek je pitanje da li progutati sramotu i sačuvati obitelj ili ostati vijeran tradiciji. Siguran sam da svaka naša obitelj može 'iskopati' neki sličan slučaj. U ruralnim krajevima je teže, jer se radi o manjim sredinama. U gradovima se to izgubi. Sad je novac ipak najvažniji. Mi postajemo dio globalnog društva koji ukida razlike i tradiciju. Problem je u tome da moderno globalno društvo ne ukida tradiciju iz humanih razloga, da bi svi živjeli slobodnije. To se radi zbog boljeg protoka novca i kapitala. Taj protok novca je ono što će u budućnosti progutati likove iz mog filma. Mislim da bi bilo bolje kad bismo se sami obračunali s lošim tekovinama tradicije. Ovako ćemo svi naučiti na teži način.

Q: Mora se priznati da smo od njezinih roditelja mogli očekivati i drastičniju reakciju. Mijenja li se to nešto u tradicionalnom mentalitetu ljudi ili je to scenaristički optimizam?
A: Mogla se očekivati i drastičnija reakcija, da. Međutim, ta drastična reakcija ne bi možda bila primjerena karakteru likova u filmu. Htio sam u scenariju imati dvije stvari kako bih postigao ono što se zove dramska situacija. Okolinu koja je tradicionalna i likove koji imaju svoje probleme. Dramska situacija u ovom filmu nastaje kad se likovi susretnu s problemom koji ne znaju kako riješiti. Oni se domišljaju kako izaći iz problema, žele riješiti situaciju, a ne okončati je. Kad bi netko potegao nož ili pištolj, ja više ne bih imao razloga za snimanje tog filma, ili bih trebao raditi drugi film. S druge strane, mislim da je kliše postaviti likove u ruralnoj sredini kao nagle ili krvoločne ljude. Smatram da ljudi ponajprije reagiraju sukladno svom karakteru, a način reakcije može oblikovati okolina. Bilo bi zanimljivo vidjeti ovakvu priču u nekoj drugoj okolini. Inače, zanimljive su bile reakcije ljudi u Berlinu kojima se svidio film zbog toga što su prepoznali situaciju koja se može dogoditi i u njihovoj zemlji. To zbilja nisam očekivao, ali uistinu, par ljudi mi je reklo da takvog oca mogu zamisliti u Južnoj Njemačkoj. To mi je zapravo zahvalna tema za razmišljanje. Koliko je svijet sličan onome što vidimo na tv ekranima? Vjerovatno su mediji proizveli ogromnu količinu klišea po kojima prepoznajemo određenu sredinu.

Q: Kako je, gdje i koliko se snimao film? Koliko je prošlo od ideje da ga napravite?
Film se snimao trideset dana na području jezera Peruča. Ispod Dinare. Od ideje do realizacije prošlo je tri godine i u tom razdoblju sam definirao svaki pojedini karakter tako da mi na snimanju 'ne pobjegne'. Snimanje je bilo poprilično veselo za sve sudionike jer sam radio s prijateljima. Pošto mi je ovo već četvrti projekt s HTV-om, nije bilo neugodnih iznenađenja, jer sam se već naviknuo na sistem rada u kojem dosta stvari ne funkcionira, tako da smo svi, znajući to, funkcionirali dosta dobro.

Q: Što pripremate dalje, ukoliko to nije još uvijek umjetnička poslovna tajna.
A: Napisao sam scenarij o ocu i sinu koji iz Bosne dolaze u Zagreb na audiciju za jedan film. Taj film snima njemački redatelj i otac očajnički pokušava sina ubaciti među glumce jer su siromašni i treba im para. Sin je u pubertetu i ne može podnijeti oca koji se ponaša kao 'zadnja seljačina'. On se, zapravo, srami svog babe, dok otac pokušava dobiti njegovo povjerenje. To je jednostavna priča o stvarnom i emotivnom putovanju oca i sina, koji su, jednostavno rečeno – balkanska sirotinja.
Eto, to bih htio snimiti, i volio bih dobiti sredstva da to mogu pristojno napraviti.

Q: Upoznajte čitatelje sa svojim filmskim ukusom. Kojih je, primjerice, pet filmova i pet redatelja na Vas najviše utjecalo. I zašto?
A: Na ovakvo pitanje većina redatelja će odgovoriti da su odmalena voljeli film i išli u kino dva puta dnevno. To sa mnom nije bio slučaj. Odrastao sam u Splitu gdje se u kino išlo samo kad bi padala kiša. Jedna od prvih kino predstava kojih se sjećam je bila za vrijeme štafete. Nije nam se kao malim pionirima dalo čekati Tita, pa smo otišli u kino, na matineju (te matineje više ne postoje, ne znam zašto). Kako je i tada padala kiša, kino je bilo krcato ljudima. Film je bio njemački meki pornić. Užas! Prvoborci i djeca gledaju njemački meki pornić! Kasnije sam odlazio gledati Indianu Jonesa i to mi je bilo super, isto tako filmove Mela Brooksa. Kad sam bio u srednjoj školi, u kino nisam išao uopće. Nakon nekog vremena pojavio se film za koji su svi u školi govorili da je super i nešto drugačiji. Bio je to 'Down by Law' Jima Jarmuscha. Meni je bio OK, i to je, vjerovatno, jedan od prvih ozbiljnih filmova koje sam gledao. Tih godina, osamdesetih, ekipa iz moje škole 'palila se' na Wendersa ili na onoga koji je snimio 'Betty Blue', ali meni je bilo dosadno. Zapravo, u to vrijeme najviše sam uživao u filmovima koji su se prikazivali nedjeljom popodne na tadašnjoj Televiziji Zagreb. Bili su to klasici Johna Forda, Hawksa ili Capre. E, ti filmovi poslije nedjeljnog ručka bili su filmovi koje sam gledao s guštom. Znači, moja prvih četiri filma bila bi vjerovatno: 'Točno u podne', 'Čovjek koji je ubio Liberty Valancea', 'Rio Bravo' i, vrlo vjerovatno, 'Poštanska kočija'. To nije zbog toga što obožavam klasike, ali više zbog toga što nikad nisam volio umjetnička 'preseravanja' koja su bila aktuelna osamdesetih. Trudio sam se uhvatiti korak s modernim filmovima, ali bih uvjek nekako opet gledao 'Rio Bravo'… Sve do Mikea Leigha i filma 'Naked'. Tu sam shvatio da i danas ima smisla raditi filmove, zapravo taj film me ohrabrio. U svakom slučaju, takvu vrstu filmova volim zbog toga što mi na jasan način nešto govore, napravljeni su iz nekakvog čvrstog uvjerenja. U međuvremenu sam vidio mnogo filmova koji su vrijedni poštovanja i ne mogu ih se sjetiti, ovih filmova koje sam spomenuo uvijek se rado sjetim.

Tekst objavljen u Glasu Istre od 12.03.2005. godine

email to someone printer friendly

Ocjena:
0%


bullet R.E.M.
bullet Žedno uho u Tvornici od 13. svibnja do 4. lipnja 2012. (p)
bullet Saša Božić u Teatru &TD priprema Marinkovićevu 'Gloriju' (p)
bullet 'How To Make – Ideen, Notationen, Materialisierungen' at Kunsthaus Dresden (p)
bullet Plavi ciklus: Pogorelić i Kitajenko u Lisinskom 23. ožujka 2012. (p)
bullet Zagrebačka filharmonija sezona 2012/2013: Press konferencija (p)
bullet Animafest 2012: Press konferencija (p)
bullet 36.Smotra kazališnih amatera Zagreba - SKAZ - 23.03/04.04.2012. (p)
bullet Festival hrvatskog animiranog filma po treći put u Zagrebu (p)
bullet Četiri hrvatska filma u natjecateljskom programu Annecyja (p)
bullet Poziv na radionicu 'Osnove tehnika rada s filmom'! (p)
bullet Cineplexx East - Vodeći kino prikazivač u ovom dijelu Europe dolazi u Zagreb (p)
bullet Dani hrvatskog filma 2012: Kritični dani na 21. Danima hrvatskog filma (p)
bullet The Unschool Art School MFA/PhD (p)
bullet T.A.L.K. A.B.O.U.T. P.O.R.N. (p)
bullet Izložba '...Crteži iii' u Galeriji Anex (p)
bullet FILM: ŽENSKA PRAVA HOĆU, drama by Ada Jukić
bullet In memoriam IVICA PERCL 16.3.2007.-16.3.2012. (p)
bullet Jonathan Franzen u Zagrebu (p)
bullet Poziv umjetnicima za IETM Zagreb (p)
bullet Na 100.00 volta - Zagrebačka filharmonija, maestro Schiffman i pijanist Boyde (p)
bullet Worldwide deadline reminder: jobs, scholarships, competitions, residencies, exhibitions (p)
bullet Potpora fonda Eurimages filmskim projektima 'Svećenikova djeca' Vinka Brešana i 'Cure' Andreje Štake
bullet Kultura promjene SC poziva na radionicu Glas kao tijelo, tekst kao glazba! (p)
bullet Svečano otvoren Zgraf 11 (p)
bullet otvaranje josip kaniza (p)
bullet Sale of contemporary Arab, Turkish and Iranian photography at CMOOA's (p)
bullet Exhibition of Hervé Fischer at the Gallery Parisienne (p)
bullet Stephan Balkenhol at DEWEER gallery (p)
bullet Graduate Course in Art Practise in Cyprus (p)
bullet Nakon tri godine Rebel Star ponovno u Teatru &TD (p)
bullet Sunnysiders - Licence to Blues - Koncertna promocija (p)
bullet Picksiebner koncert u Hard Placeu (p)
bullet NICO DOCKX at PREMIERE OPENING of ESTHER DONATZ GALLERY. 17 MARCH 2012 (p)
bullet Prezentacija Vodiča HMNU (p)
bullet Geenger Records traži suradnike! (p)
bullet ALASKA vas poziva na rokkanje_najava (p)
bullet RockLive Festival - promjena termina i prijave bendova (p)
bullet 'TRAŽI SE PRIJATELJ' - glazbom protiv nasilja (p)
bullet 'Uskršnja jaja' na Filmskom festivalu Tribeca (p)

Ime:

Lozinka:


Zapamti me



Koji igrani filmski žanr odgovara recesijskoj stvarnosti:

Komedija

Drama

Horor

Krimi film



Glasova: 1640
Stare ankete

All rights reserved. F.I.L.M © 2011. Since 22.01.2003.
Naše tekstove je moguće pratiti preko RSS i TXT servisa.
news.xml - news.txt