KINO: PRAVO ČUDO, domaći film
Robert Jukić,Wednesday 05 December 2007
Pravo čudo, Interfilm, 2007.
Trajanje: 107 min.
Slika: 1,85:1
Zvuk: Dolby Digital
Redatelj: Lukas Nola
Glume: Rade Šerbedžija, Franjo Dijak, Barbara Nola, Leon Lučev, Ivana Rošćić, Milan Pleština, Ecija Ojdanić, Enes Vejzović
54. Pula Film Festival: Pravo čudo by Robert Jukić
Pravo čudo je ako u hrvatskim kino dvoranama igra domaći film, a pravo čudo je i ako je taj film dobar. 'Pravo čudo' igra u hrvatskinm kinima, što je stvarno pravo čudo, a to što nije dobar nije nikakvo čudo. Lukas Nola nakon uspješnog početka s nekoliko filmova, od kojih svakako treba izdvojiti 'Nebo, satelite' polako tone u autizam prema stvarnom životu, i u svojim se filmovima narcisoidno okreće prema samom sebi. Priča i iscjelitelju (Rade Šerbedžija) i njegovom sinu (Franjo Dijak) koji na jednom zabitom otoku pokreću turistički biznis, trebala bi reflektirati domaću stvarnost na veliki ekran, ali u Nolinoj intepretaciji sve se svodi na jednu veliku duhovnu masturbaciju, kako glumaca tako i gledatelja. Čitava priča je neuvjerljiva do balčaka (da ne kažem nešto prostije), glumci se ne snalaze u svojim pretencioznim ulogama ispadajući smiješni. Još jedan nepotreban film u nacionalnoj kinematografiji. To što je možda bolji (recimo gledljiviji) od 'Kradljivca uspomena' nije neka velika utjeha, konačni dojam je porazan, i onda se postavlja pitanje tko uopće želi gledati jedan takav domaći film. U žanrovskoj kategorizaciji filmova morali sno uvesti kategoriju 'domaći film' kako bi odmah potencijalnog čitatelja obavijestili o čemu se radi. Domaći državni birokrati u ministarstvu kulture (ovo je namjerno malim slovima) koji dodjeljuju lovu (ili dio) za sufinanciranje domaćih filmskih projekata očigledno u kinima ne gledaju plod svoje selekcije. Možda bi im za kaznu trebalo organizirati maraton domaćeg filma snimljenih zadnjih desetak godina, pa bi rezultati njihovog izbora zasigurno bili drugačiji.
Ocjena:
