najF.I.L.M.F.I.L.M.


DVD
........................ najave
........................ VHS najave
........................ recenzije
........................ kultni film
kino
........................ najave
........................ recenzije
........................ festivali
........................ premijere
........................ kino raspored
TV
........................ kolumna
........................ recenzije
kazalište
........................ predstave
........................ festivali
........................ raspored
glazba
........................ CD/DVD
........................ koncerti
literatura
........................ knjige
........................ časopisi
........................ stvaralaštvo
izložbe
........................ osvrti

________________________________
Interview
Moram vam reći
Arheološki kutak

________________________________
forum
........................ oglasnik
newsletter
linkovi
Novosti - Home



Internet tjednik
F.I.L.M.
Izdavac Udruga Artikul

Razgovor s filmskim scenaristom i koredateljem ‘Trešete’ Pavom Marinkovićem
Robert Jukić,Thursday 19 April 2007



Poslije uspjeha na Festivalu u Bergamu, koji je potvrdio naš izbor Trešete kao FILM magneta za najbolji hrvatski film u 2006. godini, razgovaramo s koredateljem filma za kojeg je u interviewu za naš site redatelj Dražen Žarković rekao: ‘Trešeta je zapravo ‘dijete’ mog stalnog suradnika, prijatelja, pisca, scenarista i bivšeg urednika u Dramskom programu HRT-a, Pave Marinkovića’.



Pitanje: ‘Trešeta’ koja nije bila zapažena u Puli nagrađena je na filmskim festivalima u Mannheimu i Bergamu. Zašto su rezultati na domaćem terenu i vani tako različiti?

Odgovor: Da se razumijemo, za nas je već bio uspjeh pojaviti se u Puli, dobiti 35-milimetarsku kopiju i uopće početi postojati u kontekstu prostora hrvatskog filma. To nije bilo nimalo jednostavno – da nije bilo upornosti gospodina Zlatka Vidačkovića, „Trešeta” bi bila prikazana na HTV-u i nakon toga arhivirana. U Puli smo bili tretirani kao autsajderi – jedini smo hrvatski film koji nije bio prikazan kao glavni film večeri nego smo kao termin dobili polupraznu arenu u ponoć. Niti od kritičara nismo dobili naročiti vjetar u leđa; većina ih nije ni odgledala film u areni nego projekciju s „bete” na Danima hrvatskog filma. Novinarska projekcija u Puli nije bila niti predviđena, ali se na našu zamolbu ipak dogodila tako da su neki ljudi (tu ubrajam i Vas) imali još jednu šansu pogledati film. Obzirom na sve to naš je dojam bio da je publika, odnosno njen preostali dio, vrlo lijepo primila film. Odmah nakon Pule uslijedili su pozivi na festivale u Dubrovnik i Split, film je prikazan na HTV-u, u ponedjeljak (a ne u prestižnu nedjelju) bez velikih najava, gotovo u tišini, a postigao izvrsnu gledanost. I komentari, i prikazi filma bili su mnogo bolji nakon emitiranja nego li uoči njegove najave. A nakon toga smo osvojili i vašu nagradu – za sada jedinu koju smo dobili u Hrvatskoj. Tako da kada spominjete loš prijem filma u Puli - mislim da se to prije svega odnosi na članove pulskog žirija. A žiri kao žiri - svaki je različit i svaki ima svoju estetiku i etiku. Ovom se žiriju „Trešeta” nije svidjela i to nije ništa neobično. Neki drugi žiri bi vjerojatno odlučio drugačije, no što je tu je. Film je umjetnost, a ne sportska disciplina – odlučuju ukus i afiniteti. Prošla je godina uistinu bila odlična za hrvatski film o čemu svjedoče i dosad najbrojnija inozemna priznanja kao i porast zanimanja kino publike pa nam u takvoj konkurenciji nema smisla žaliti.
Kako veli jedan prijatelj:”Dobar film se ne može ubiti.” – pa ako ga i Pula nije prepoznala, prepoznali su ga negdje drugdje. Ono što uistinu smatram međunarodnim uspjehom je što smo ušli u natjecateljski program Mannheima, tamo bili vrlo zapaženi i osvojili nagradu istu onu koju je prije točno 25 godina na istom festivalu osvojio kultni srpski film „Ko to tamo peva”. Ne uspoređujem nas s tim velikim filmom, ali shvatit ćete koliko je ta nagrada vrijedna i koliko nam je značila. Uslijedio je poziv u Kairo, jedini afrički A festival gdje smo prikazani izvan konkurencije i Bergamo gdje smo bili u natjecateljskom programu i osvojili drugu nagradu što je mali kuriozitet jer je treću nagradu osvojio unisoni pulski pobjednik. Ovo govori ponajprije o relativnosti prosuđivanja nečijeg umjetničkog uspjeha i utvrđivanja njegove definitivne vrijednosti – koja je u stvari subjektivna i neutvrdiva.
Ali isto tako je istina da nismo svugdje nailazili na oduševljenje. Kod inozemnih kritičara nismo prolazili znatno bolje nego kod hrvatskih – dobili smo nekoliko odličnih i vrlo dobrih kritika, ali i dosta suzdržanih. „Trešeta” u sebi nema filmski mitološka mjesta na koja su kritičari predvidivo neotporni niti korespondira s ikakvim tipom moralne ili političke korektnosti. Ali onaj segment koji je dakako važniji jest publika – a s njom smo mi u inozemstvu, za sada, prolazili jako dobro.


P: Kakva je publika na tim festivalima? Mislim na dob posjetitelja, jer u Hrvatskoj je na festivalima u pravilu prisutna mlađa generacija, dok stariji kod kuće gledaju televiziju.

O: Moja iskustva s festivalskom publikom u Mannheimu, Heidelbergu i Bergamu jest da je ona prije svega entuzijastična. Odgojena je na dobrim filmovima izvan hollywoodskog mainstreama – u Mannheimu festival traje 55 godina, u Bergamu 25, a aktivnosti festivala traju cijelu godinu. Pričajući s gledateljima shvatio sam da u Mannheimu lokalno stanovništvo uzima dopust ne bi li moglo pratiti program festivala. Zar nije gušt pokazati film takovoj publici? Mannheim ima dvjestotinjak tisuća stanovnika, Heidelberg nešto preko sto tisuća, a u svakom od tih gradova uspješno posluju četiri art-kina. A Zagreb kao milijunski grad koji se voli predstavljati metropolom sva je svoja eutanazirao.
Iako mahom mlađa publika prevladava – sveukupni je prosjek znatno viši nego onaj prosječnog zagrebačkog festivalskog i kino posjetitelja. Ali iza toga stoje desetljeća rada i edukacije – nakon kojih se stvara povjerenje i privrženost prema festivalu – te naposljetku profilirani gledateljski ukus koji je ponešto drugačiji od onoga kod nas. Primjerice, u natjecateljskom programu Mannheima bilo je prikazano dvadeset filmova, a dva publici najomiljenija naslova obrađivali su tešku temu seksualnog zlostavljanja djece. Žanr komedije kod takve publike ne predstavlja osobitu prednost.


P: Vratimo se ‘Trešeti’, našem izboru za F.I.L.M. 2006. godine). Vaš kolega Dražen Žarković uputio nas je na Vas kao i inicijatora i najzaslužnijeg surealizatora Projekta. Da čujemo, bez nepotrebne skromnosti, detalje s Vaše strane.

O: Prije desetak godina, na otoku Premudi čuo sam istiniti događaj - trojici otočana jedne je zime umro prijatelj koji je ujedno bio četvrti igrač za trešetu. Nesretnici su cijelu zimu pokušavali pronaći četvrtog igrača – i to bezuspješno. Ideja se dugo „kuhala” i onda sam je prije nekoliko godina u formi scenarija odlučio staviti na papir. U koncipiranju priče htio sam izbjeći inzistiranje na samoj dosjetki koja bi se brzo potrošila te sam osjetio da je film moguć jedino ukoliko otvorimo individualne drame svih sudionika kroz spomenutu potragu za četvrtim te tako ispričamo univerzalnu priču o nestajanju života. Film sam bahato poželio realizirati samostalno iako kao redatelj nisam baš imao iskustva. Glumce sam odabrao još tijekom pisanja scenarija kada sam vjerovao da se može napraviti projekt ovakvog obujma u maloj nezavisnoj produkciji. Ulogu su zato pisane za prijatelje – one glumce s kojima sam profesionalno surađivao i postao blizak – i koji bi shodno tome bili spremni raditi i besplatno. Među njima ćete primijetiti i neke velikane, danas na žalost pokojnog Josipa Gendu, ali i kazališne amatere s Visa koji su filmu podarili određenu autentičnost i iskrenost.
Kako nismo uspjeli skupiti dovoljno sredstava ja sam već razmišljao o odustajanju, ali tadašnji HTV-ovi šefovi koji su u projekt bili upućeni kao koprodukcijski partneri - to nisu željeli. Te su jeseni ostala neka nepotrošena sredstva te su ih Schmidt i Jelačić, tadašnji urednici, odlučili utrošiti u dva njima potentna filmska scenarija. Jedan je bio Sviličićev „Oprosti za kung fu”, a drugi je bio „Trešeta”. No obzirom da nisam profesionalni redatelj i da sam bio u radnom odnosu – ispravno su zaključili da nije pametno izložiti i sebe i projekt prevelikom riziku te su uvjetovali financiranje projekta ulaskom iskusnog redatelja s kojim bih podijelio autorstvo filma. Kao logično rješenje se nametnuo Dražen Žarković koji je i inače već po prijateljskoj liniji bio uključen u projekt.


P. Što podrazumijeva institucija koredatelja. Koliko je lakše /teže raditi autorsko djelo u suradnji? I u svijetu je rijetkost da film popisuju dva redatelja, ali ishod može biti dobitan: braća Coen, braća Wachowski, primjerice, ali oni su ipak braća. Kako ste počeli surađivati s Draženom Žarkovićem i koliko je prijateljstva za to trebalo ili potrošeno u Projektu?

O: Naše koautorstvo nikako nije tipično jer Žarković i ja nismo dvojica redatelja – nego jedan redatelj i jedan pisac koji se uči režiji.
Suradnja je bila vrlo dobra – film je snimljen, a mi smo ostali prijatelji. Imali smo striktnu podjelu posla koju je odredio Dražen, znalo se što tko radi – i nismo – što se kaže – radili posao uduplo. Dražen je na samom setu odradio glavninu dok sam ja kreativno komunicirao isključivo s njim, s glumcima te ponekim autorom ako se za to ukazala potreba. U slučaju razlike u mišljenjima – on je imao pravo veta. U smislu dogovora i pripreme glumca, kostima i onoga što je bitno za karaktere – Žarković je imao povjerenje u mene – u smislu vizualizacije – ja sam imao povjerenja u njega. Međutim o svakom sljedećem danu snimanja razgovarali smo dan ranije kako bismo i on i ja izbjegli eventualna neugodna iznenađenja. Iz današnje vizure izgleda mi da je ta suradnja uspjela zbog Draženove naravi. Za razliku od većine redatelja – njegova je taština iznenađujuće mala – nema progonjeni ego, staložen je i spreman pomoći. Kad stvari na snimanju ne idu kako bi trebale ima urođenu sposobnost prilagodbe novoj situaciji te neizvediva rješenja brzo mijenja u vrlo prihvatljiva. Takvi ljudi vrlo su rijetki – po pričama starijih u tim je vrlinama Žarković sličan velikom Goliku. Naše međusobno povjerenje gradilo se godinama, u nekim njegovim filmovima bio sam urednik i dramaturg, u nekima scenarist. Kad je film ušao u postprodukciju, Dražen je sjedio u montaži, nakon toga u sinhronizaciji, a ja bih dolazio povremeno – i pokušao unijeti „svježe krvi” – tako da sam se puno češće viđao s asistentom montaže u pregledavanju „šnita” nego s montažerom u samoj akciji.
Korežiju kao princip ne bih preporučio nikome tko uistinu nije psihički spreman za nju, a ona podrazumijeva posve atipičnu otvorenost, i dosta odricanja kojeg ionako (zbog malih budžeta) u hrvatskom filmu ima previše. Mislim da je i u našem slučaju ona bila presedan – jer Dražen je kompletan filmaš kome koredatelj nije potreban, a ja sam još uvijek dramski pisac koji je, doduše, o režiji nešto naučio.


P: Koje su razlike u snimanju filma za televiziju u odnosu na snimanje za filmskog producenta?

O: Prva razlika je koncepcijska i proizlazi iz suštine projekta. „Ajmo, žuti!”, prvi Žarkovićev film čiji sam bio scenarist tipični je televizijski film u dramaturškom, ali i redateljskom smislu. On doduše podnosi prikazivanje na velikom platnu, ali njegova je priča jednostavnija, lagano (možda i prelagano) se prati, a vizualizacija je primjerenija malom nego velikom ekranu. Kod „Trešete” je cijela stvar obrnuta. Ukoliko propustite jednu scenu, teže ćete pratiti film, a poetični snimci otočke pustoši mnogo će snažnije djelovati na velikom ekranu. Moje razočaranje hrvatskom filmskom kritikom odnosi se prvenstveno što većina kritičara to nije osjetila te je „Trešeta” dobila krivu etiketu televizijskog filma. Stranci pak nisu vjerovali da film nije namijenjen kinima te da nije izvorno snimljen na 35-ici što je velika pohvala snimatelju Vedranu Šamanoviću, ali i Jozi Patljaku koji nam je radio postprodukciju slike. Dakle, „Trešetu” smo u svim segmentima pokušavali pripremati kao da radimo kino film koji snimamo za potrebe televizije dok je „Ajmo žuti!” koncipiran kao televizijski film, ali je završio u kino dvoranama.
Operativne razlike također postoje. „Trešeta” je snimljena za 28 radnih dana i produkcijski uvjeti koje smo imali predstavljaju najbolje što HTV može ponuditi. Snimanje prosječnog hrvatskog kino filma traje otprilike šest tjedana – oko 35 snimajućih dana. Neke druge velike razlike nema – čak se u filmskim ekipama nalaze mahom televizijski ljudi kao dio koprodukcijskog ulaganja HRT-a. Ni u pripremi samog snimanja nema razlike osim što se u procjeni vremena potrebnog za snimanje televizijske scene primarno rukovodi načelom – bitno je snimiti cijeli tekst. Broj pozicija kamere je najmanji mogući, nema vremena za redateljsko-snimateljske vinjete ili „konjske glave”. Mi smo prije snimanja „Trešete” morali izbaciti nekoliko scena kako bismo snimanje smjestili u 28 predviđenih dana. Imali smo i malo peha jer nam je snažna bura koja je danima puhala upropastila snimanje atraktivnih prizora na moru koje više nikad nismo uspjeli ponoviti. Kinematografija, koja je prije svega redateljska, pod svaku bi cijenu uspjela izboriti ponavljanje tih prizora dok na televiziji, koja neke rafinirane detalje smatra beznačajnima, to dakako nije bilo moguće.




P: Jedno vrijeme radili ste u Dramskom programu Hrvatske televizije. Koje su specifičnosti te proizvodnje u odnosu na filmsku proizvodnju. Kakav je status drame na komercijalnim postajama, kao što su HRTL, Tv Nova, Z1 i OTV, ili je drama supsituirana proizvodnjom sapunica?

O: Kao dramaturg i jedan od urednika u Dramskom programu HTV-a proveo sam devet dugih godina. Kad sam počeo tamo raditi svi su govorili kako je Dramski program uspavan i da radi malo u odnosu na ono kako se nekad radilo. A te je godine nacionalna filmska produkcija iznosila pet naslova, od kojih je tri samostalno proizveo Dramski program HTV-a uključujući i Brešanov „Rat na mom otoku”.
Produkcija je gotovo svake godine iznjedrila neki uglavnom uspješan filmski naslov, cijela generacija mladih ljudi od kojih je danas većina etablirana debitirala je u Dramskom programu.
Međutim, danas se TV filmovi više ne snimaju, a primat su preuzele sapunice i sitcomi tako da se uz tišinu intelektualnog, a uz drečanje žutog tiska počinje stvarati kultura šunda i tezge. No, takvo je vrijeme ne samo u Hrvatskoj – to je teorija koja uporište traži u tezi da je gledatelja lakše osvojiti zaglupljivanjem nego produhovljivanjem – i ona je po svemu sudeći realna. To dakako nije dobro, a posljedice ćemo tek osjetiti. Starom Dramskom programu može se uistinu svašta prigovoriti, i projekata i rizika je vjerojatno trebalo biti i više, ali sada ga uopće nema. Pa ne mogu mladi ljudi stasati u umjetnike svjesno proizvodeći šund.
Što se tiče privatnih televizija tu ne treba očekivati ništa. Drama je skupa, neisplativa, i pokriva za uloženi novac vrlo skromnu minutažu pa ne vjerujem da je ijedna privatna televizija za nju zainteresirana tim više što je tržište zajedničkog jezika iznimno malo za razliku od primjerice njemačkog govornog područja.


P: Vi ste, zapravo, ‘kazališni čovjek’. Diplomirali ste na Odsjeku dramaturgije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti i dobitnik ste nekoliko značajnijih kazališnih nagrada. Kako ste, i da li trajno, ušli u ‘filmske vode’?

O: Ja sam upisao ADU zbog filma, studij filmske i TV režije, u generaciji s Nolom, Hitrecom i još nekim ljudima koji se danas bave drugim stvarima. No, moja filmska avantura iz najmlađih dana trajala je kratko – srušili su me na prvoj godini te sam izgubio pravo studija. No, po mišljenju profesora Berkovića bio sam talentiran za pisanje scenarija te me uvjerio da bih trebao probati na dramaturgiji. Iz današnje pozicije to je najbolje što mi se moglo dogoditi. Ja nisam nikad bio ultimativni filmaš, i ne mislim da bih kod nas mogao raditi većinu poslova filmskog redatelja. Neki su mi i dosadni – zapravo svi oni koji se ne dotiču onoga što je moje osobno i intimno, a toga ima jako mnogo. Kod pisanja je stvar drugačija – ono što nije osobno ne stavljate na papir. Na dramaturgiji sam se brzo snašao, ali sam bio prisiljen uhvatiti sve one zaostatke koje sam imao u odnosu na ljude koji su bili „kazališni”. Tako je došlo do zbližavanja s profesorima Ivom Kušanom, Rankom Marinkovićem i Vjeranom Zuppom koji su me osokolili da se počnem ozbiljno baviti pisanjem za kazalište. Negdje taman uoči rata kazališni su mi se komadi počeli izvoditi i to je bio način umjetničkog izražavanja koji se nudio.
Vonj vlasti i oportunizma ponešto je bliskiji hrvatskim filmadžijama nego kazalištarcima čija je tradicija mnogo subverzivnija, i slobodnija i taj sam duh itekako osjećao dok sam se umjetnički formirao.


P: Da li ste nakon ‘Trešete’ uključeni u još neki filmski projekt, bilo kao scenarist ili kao (ko)redatelj? Radite li nešto i u kazalištu?

O: Iz HTV-a sam otišao zato što sam shvatio da me lažni osjećaj sigurnosti ulijenjuje i otupljuje oštricu talenta, kakav god on bio. Nisam htio izgubiti najbolje godine u besmislenim razgovorima o scenarijima koje nitko zapravo niti ne želi snimiti već sam se konačno htio posvetiti sebi.
Još 2003. napisao sam scenarij za Dražena Žarkovića, „Hrvatski Bog Mars” slobodnu filmsku interpretaciju nekoliko novela Miroslava Krleža zaokruženih u filmsku priču jednog hrvatskog voda u 1. svjetskom ratu. Posljednju verziju scenarija smo zajedno s producentom Damirom Terešakom predali na „Fond”. Bit će to velik i skup film ukoliko se realizira.
Napisao sam još jedan projekt te ga namijenio samom sebi u nadi da bi možda mogao biti realiziran i bez korežije. Zove se „Sauna” – radi se o crno-bijeloj, nervoznoj, autoironijskoj ljubavnoj komediji koja se događa u prostoru saune i jednog športsko-rekreacijskog centra u posttranzicijsko vrijeme, a u sjeni umiranja prvog hrvatskog predsjednika.
Što se kazališta tiče, imao sam dugu sedmogodišnju pauzu. Sljedeći mjesec počinju probe za moj kazališni komad „Dnevnik učitelja plesa” u režiji slovenskog redatelja Matjaža Latina (filmofili ga možda znaju kao glavnog glumca u Kozoleovom „Porno filmu”). Produkcija je nezavisna, projekt niskobudžetan, glumit će Žarko Potočnjak, Vlatko Dulić i Ecija Ojdanić, a još uvijek nismo sigurni u kojem ćemo ga prostoru igrati. Na jesen bi u kazalištu „Komedija” Tomica Pavković trebao početi s probama komada „Svi smo mi gosponi” koji je moja slobodna obrada slavnog Cukorovog filma „Filadelfijska priča”.
Za sljedeću bih godinu trebao preraditi jedan svoj stari „dalmatinski scenarij” za splitskog redatelja Joška Jerončića te zajedno s još uvijek mladim Stanislavom Tomićem napisati scenarij za njegov prvi cjelovečernji film. Toliko o planovima.




P: Što mislite o velikom sustavu nagrađivanja male kinematografije, u kojoj su svi sudionici, htjeli ne htjeli, na naki način umreženi? Isključuje li veliki broj nagrada na nacionalnom festivalu rizik od nerazumljivih propusta?

O: Sustav nagrađivanja u kojem organi vlasti delegiraju one koji o toj vlasti ovise te su i sami zainteresirani za ishod sigurno nije savršen bez obzira na to tko u toj vlasti bio. Ovisiti o krhkosti nečijeg morala nikad nije dobro – tim više ako je taj moral stimuliran i nekim osobnim interesom, a time i vrlo subjektivan, bez obzira radi li se o posve privatnim, klanovskim ili političkim razlozima.
I sami autori u Puli postanu krvožedniji nego li su, recimo, na nekom stranom festivalu, jer misle da će im nagrade osigurati sljedeći projekt i koju crticu više u nekom novom izdanju Leksikografskog zavoda. Pula uistinu može nauditi i filmu i autoru i kod mene dakako prevladavaju neugodna iskustva. Oni pak koji su svoje umjetničke vrhunce doživjeli u Puli sigurno su sentimantalno vezani za taj festival.
Jedan od načina kojim bi se, po mojem mišljenju stvari mogle nešto unaprijediti, jest izbor stranih umjetnika ili stručnjaka u nacionalni žiri. No, vjerujem da mnogi tome nisu skloni. Dakako, i ti bi ljudi vjerojatno bili izabrani preko nekih poznanstava, a mana je što vještinu konteksta naših filmova pa i jezičnih finesa ne bi do kraja mogli osjetiti ni ocijeniti.
Česi, pak, o svojoj najvažnijoj nacionalnoj nagradi „Češki lav” odlučuju na kraju kalendarske godine i to tajnim glasovanjem svih eminentnih strukovnjaka koji su članovi Češke filmske akademije. Ovakav princip čini mi se zdrav, ali kod nas teško primjenjiv osim što bi možda bio pogodan za biranje kandidata za „Oscara”. Jer ovakav sustav u kome zainteresirani, a često nekvalificirani cehovski delegati biraju kandidata otvara velik prostor manipulaciji te je iznjedrio niz kompromitirajućih odluka.
No, sama opsjednutost sustavom nagrađivanja govori više o provincijalizmu nas samih, i svakako je daleko manje važan od supstance filma.


P: Na jednom internetskom siteu u okviru Vaše biografije navedena je i bečka adresa. Kakvi su tamo uvjeti filmskog stvaranja, kakva je uloga kulturnih institucija u promociji domaće kinematografije i jeste li osobno u prilici koristiti ‘austrijske pogodnosti’?

O: Austrijska kinematografija godišnje proizvede slično, kao i češka, 10 do 15 kino-filmova, a radi se o zemljama koje su otprilike dvostruko veće od Hrvatske. No, Danska pak, koja je također slične veličine proizvede i trostruko više filmova tako da ni austrijski filmaši nisu zadovoljni, tim više što u posljednje vrijeme i oni doživljavaju međunarodnu afirmaciju. Dakako da postoje i državni filmski fondovi, gradski i pokrajinski, a i zakonska obveza ORF-a nije zanemariva, iako i tu kuću muče slične estetske dubioze kao i HRT.
Bitno je napomenuti da zbog tradicionalnog suživota austrijskog filma s otvorenim kabaretskim formama – on nije izgubio doticaj s publikom. Najtraženiji filmski glumci nisu kao što bismo očekivali međunarodne kazališne i filmske zvijezde kao Klaus Maria Brandauer, Gerd Voss, Senta Berger ili Maximillian Schell već majstori kabaretske improvizacije, što im je kao i Česima u tradiciji. Osim toga jak je utjecaj njemačke kinematografije, kao i žanrovske književnosti pa sve to zajedno – uz snažnu prisutnost europske kinematografije - predstavlja temelje na kojima je odgojen mlad naraštaj austrijskih filmaša.
Gotovo svi producenti su izuzetno agilni, poduzetni i obrazovani te posebno vješti u apliciranju na mnoštvo fondova i razvijanju filmskih scenarija..
Da bi se pristupilo austrijskim filmskim fondovima treba imati snažnu univerzalnu temu kao što je to imala Jasmila Žbanić u „Grbavici” i u kojoj bi oni mogli pronaći svoj interes. Što se tiče naših filmova, jasno je da je prvi potencijalni koprodukcijski partner za svaki kostimirani film koji se zbiva u vrijeme monarhije – Austrija.
Za sada, jedini planovi koji su vezani uz Austriju je intimna želja da „Trešeta” bude prikazana na prestižnom „Vienalle”-u, ali to će biti izuzetno teško.


P: Treba li, po Vašem mišljenju, hrvatski film ovisiti o potpori države ili postoje neki drugi načini njegovog financiranja?

O: Svakako da treba – alternativa je njegovo ukidanje. Pa čak i besplatni „no budget film” treba značajna sredstva za postprodukciju koja sigurno neće dobiti od sponzora ili nekog dobrostojećeg producenta jer dobrostojeći producent zna da je to u ekonomskom smislu bačen novac (ukoliko mu ga država sama ne vrati). S druge strane ne mislim da Ministarstvo kulture treba biti jedini ulagač u film jer takav sustav stvara lijene producente i državne redatelje.
Mislim da bi i regionalni fondovi morali početi egzistirati. Ako ste filmaš, a ne živite u Zagrebu – morate promijeniti zanimanje ili grad. Zar dalmatinskoj ili istarskoj županiji nije u interesu potpomoći produkciju nekih filmova koji bi bili u interesu za regiju?
Isto tako je silno zanemarena najvažnija disciplina u uspostavljanju kvalitetnih filmskih projekata, a to je razvoj scenarija i na tom bi području sposoban producent mogao učiniti čuda – to je zona u kojoj hrvatski producenti daleko zaostaju za stranim kolegama. Kao da se ne shvaća da je pisanje scenarija dugotrajan – često i kolektivan proces.
Što se pak sponzorstava tiče mislim da su u ovim okolnostima ozbiljna sponzorska ulaganja u hrvatski film posve nerealna. Ne postoji kvalitetna distribucijska mreža i prostor od interesa za oglašivača bit će, paradoksalno, upravo najjeftinija i najkomercijalnija televizijska roba.


P: Jesu li hrvatski filmovi zamišljeni kao izvozni (festivalski) proizvod jer za njih nema ‘domaćeg tržišta’? Činjenica je da danas, osim rijetkih populističkih primjera i premijera, ima malo kinopublike za filmove bez titlova.

O: Problemi jesu veliki i to je posljedica vremena koje dolazi na naplatu. Kao što ste već spomenuli – starije generacije rijeđe odlaze u kino nego li prije, a mlađa nema prostora upoznati se s rafiniranijim filmskim iskazima. Nekad je postojala Kinoteka, a na televiziji smo u prime time-u gledali remek-djela Hawksa, Hitchcocka i mnogih europskih majstora. Filmska publicistika potpuno je zamijenjena žurnalizmom i šaljivim popisima posve irelevantnog američkog „box-office”-a. Uza sve to i image hrvatskog filma strmoglavo je padao uglavnom svojom krivicom, ali zahvaljujući i kritičarima koji su želeći kazniti filmske posrtaje iz devedesetih rastjerali i ono malo zainteresirane filmske publike. Tako da danas po hrvatskom filmu pljuju i oni koja ga niti gledaju niti prate.
I dogodio se paradoks. Posramljeni filmaši počeli su raditi bolje filmove, ali to, osim časnih iznimaka, publika nije prepoznala pa su i priznanja u prvom redu počela stizati izvana, a ne kako bi trebalo – od domaće publike.
Ne slažem se s vama kad kažete da u Hrvatskoj kinematografiji populizam privlači publiku u kina. Ukoliko ste mislili na Hribarov film mislim da se radi o filmu koji jest rađen za široku publiku, ali nije populistički, već u sebi ima značajnu dozu artizma, a slično je i s Grlićevom „Karaulom”. Zajednički su im duhoviti i pitki, Tomićevi predlošci koji su uz solidan marketing uspjeli privući mase u kina. Da ti filmovi nisu bili dobri, publika bi dakako izostala. Jedini pravi populistički pokušaj u nas bila je svojedobno „Posljednja volja” i probajte se sjetiti kako je završila.
Međutim ono što je zabrinjavajuće jest da odlične, katkad i duhovite drame koje plivaju po rubu „mainstreama” već godinama ne uspijevaju postići visoku gledanost već ih u prosjeku vidi između 5.000 i 10.000 ljudi. I to je činjenica na koju vi mislite i koja je poražavajuća u usporedbi s bilo kojom srednjeuropskom kinematografijom. I tada uspjesi na međunarodnim festivalima postaju utjeha, pa i način vraćanja ugleda domaćem filmu.
Što se tu može učiniti ne znam. Ali sigurno treba postojati neka strategija kako bi se stvari suštinski promjenile. Ja sad mogu nabrajati ofucane fraze poput oživljavanja kinematografske mreže, stimuliranja nezavisnih i malih distributera koji bi bili spremni pokazivati art filmove, poticati obrazovne sadržaje kao i organizirane odlaske djece u kino i slično.
Ali važnije od svega je biti uporan i raditi dobre filmove.

email to someone printer friendly

Ocjena:
0%


bullet R.E.M.
bullet Žedno uho u Tvornici od 13. svibnja do 4. lipnja 2012. (p)
bullet Saša Božić u Teatru &TD priprema Marinkovićevu 'Gloriju' (p)
bullet 'How To Make – Ideen, Notationen, Materialisierungen' at Kunsthaus Dresden (p)
bullet Plavi ciklus: Pogorelić i Kitajenko u Lisinskom 23. ožujka 2012. (p)
bullet Zagrebačka filharmonija sezona 2012/2013: Press konferencija (p)
bullet Animafest 2012: Press konferencija (p)
bullet 36.Smotra kazališnih amatera Zagreba - SKAZ - 23.03/04.04.2012. (p)
bullet Festival hrvatskog animiranog filma po treći put u Zagrebu (p)
bullet Četiri hrvatska filma u natjecateljskom programu Annecyja (p)
bullet Poziv na radionicu 'Osnove tehnika rada s filmom'! (p)
bullet Cineplexx East - Vodeći kino prikazivač u ovom dijelu Europe dolazi u Zagreb (p)
bullet Dani hrvatskog filma 2012: Kritični dani na 21. Danima hrvatskog filma (p)
bullet The Unschool Art School MFA/PhD (p)
bullet T.A.L.K. A.B.O.U.T. P.O.R.N. (p)
bullet Izložba '...Crteži iii' u Galeriji Anex (p)
bullet FILM: ŽENSKA PRAVA HOĆU, drama by Ada Jukić
bullet In memoriam IVICA PERCL 16.3.2007.-16.3.2012. (p)
bullet Jonathan Franzen u Zagrebu (p)
bullet Poziv umjetnicima za IETM Zagreb (p)
bullet Na 100.00 volta - Zagrebačka filharmonija, maestro Schiffman i pijanist Boyde (p)
bullet Worldwide deadline reminder: jobs, scholarships, competitions, residencies, exhibitions (p)
bullet Potpora fonda Eurimages filmskim projektima 'Svećenikova djeca' Vinka Brešana i 'Cure' Andreje Štake
bullet Kultura promjene SC poziva na radionicu Glas kao tijelo, tekst kao glazba! (p)
bullet Svečano otvoren Zgraf 11 (p)
bullet otvaranje josip kaniza (p)
bullet Sale of contemporary Arab, Turkish and Iranian photography at CMOOA's (p)
bullet Exhibition of Hervé Fischer at the Gallery Parisienne (p)
bullet Stephan Balkenhol at DEWEER gallery (p)
bullet Graduate Course in Art Practise in Cyprus (p)
bullet Nakon tri godine Rebel Star ponovno u Teatru &TD (p)
bullet Sunnysiders - Licence to Blues - Koncertna promocija (p)
bullet Picksiebner koncert u Hard Placeu (p)
bullet NICO DOCKX at PREMIERE OPENING of ESTHER DONATZ GALLERY. 17 MARCH 2012 (p)
bullet Prezentacija Vodiča HMNU (p)
bullet Geenger Records traži suradnike! (p)
bullet ALASKA vas poziva na rokkanje_najava (p)
bullet RockLive Festival - promjena termina i prijave bendova (p)
bullet 'TRAŽI SE PRIJATELJ' - glazbom protiv nasilja (p)
bullet 'Uskršnja jaja' na Filmskom festivalu Tribeca (p)

Ime:

Lozinka:


Zapamti me



Koji igrani filmski žanr odgovara recesijskoj stvarnosti:

Komedija

Drama

Horor

Krimi film



Glasova: 1640
Stare ankete

All rights reserved. F.I.L.M © 2011. Since 22.01.2003.
Naše tekstove je moguće pratiti preko RSS i TXT servisa.
news.xml - news.txt