najF.I.L.M.F.I.L.M.


DVD
........................ najave
........................ VHS najave
........................ recenzije
........................ kultni film
kino
........................ najave
........................ recenzije
........................ festivali
........................ premijere
........................ kino raspored
TV
........................ kolumna
........................ recenzije
kazalište
........................ predstave
........................ festivali
........................ raspored
glazba
........................ CD/DVD
........................ koncerti
literatura
........................ knjige
........................ časopisi
........................ stvaralaštvo
izložbe
........................ osvrti

________________________________
Interview
Moram vam reći
Arheološki kutak

________________________________
forum
........................ oglasnik
newsletter
linkovi
Novosti - Home



Internet tjednik
F.I.L.M.
Izdavac Udruga Artikul

Razgovor s filmskim redateljem Mladenom Juranom
Robert Jukić,Thursday 22 March 2007



Razgovor s filmskim redateljem Mladenom Juranom za internet stranicu www.film-mag.net



Pitanje: Razgovaramo povodom Vašeg novog filma ‘Vanka’ koji se dugo i pomno priprema. Ima li ‘opasnosti u tom odlaganju’ ili vrijeme uloženo u taj projekt pozitivno djeluje na njegovu realizaciju?
Odgovor: Ima velikih opasnosti. Upravo je projekt prijavljen na Natječaj Ministarstva kulture i postoji realna opasnost da, ako se i sada odgodi, igrani film “Vanka” nikada neće biti realiziran.
Najstarija hrvatska katolička crkva na tlu Sjeverne Amerike je crkva sv. Nikole u Pittsburghu na Ohio Streetu, gdje sam 1997. godine snimao film ‘Transatlantic’, već je zatvorena i spremna za rušenje. To se nedavno moglo vidjeti na HTV-u, u američkim putosnimkama Gorana Milića. Druga takva crkva po američkoj dugovječnosti je pet godina mlađa, istoimena crkva u predgrađu Pittsburgha, u kojoj se događa radnja filma ‘Vanka’. U njoj sam također snimao dijelove ‘Transatlantica’, a sada bi u njoj snimali cjelokupni američki dio mog novog filma, a to je 60 % filma. Ona nije predviđena za rušenje jer je uvedena u katalog američke kulturne baštine kao nacionalno dobro SAD-a, djelo života hrvatsko-američkog slikara Maksimilijana Vanke, s monumentalnim freskama o kojima je sredinom prošlog stoljeća pisao cjelokupni američki tisak s naslovima: «Najbolje crkvene freske u Americi!», «Najveći hrvatski portretist prekinuo crkvenu tradiciju jednog Giottoa i da Vincija!». Vanka je dobio ogromnu medijsku pozornost, najveću koju je ikada u Americi dobio jedan hrvatski umjetnik (veću i od Ivana Meštrovića). Zasluge za to uvelike ima najslavniji američki pisac slavenskog podrijetla Louis Adamic, koji je o slikanju fresaka pisao u tisku u nastavcima, a o Vanki je napisao dva romana 'CRADLE OF LIFE’ (Kolijevka života-1937.g.) i 'MY AMERICA’ (1938. g.), nikada prevedena na hrvatski jezik. U globalnom svijetu nasilja i netrpeljivosti, crkva u Millvaleu je jedinstvena na ovoj planeti u kojoj se sjedinjuje sveto i svjetovno. Katolici, Židovi, protestanti, ljudi različitih vjera dolazili su i danas dolaze u malu, neuglednu hrvatsku crkvu u radničkoj četvrti, da, sretni i ponosni, upitaju za dopuštenje da im se dozvoli da gledaju neobične svete slike. Danas je to hrvatsko i američko kultno mjesto u vrlo lošem stanju, veliki 'jumbo’ plakat 'Chevroleta’ skriva pročelje crkve. Pročitajte samo što o tom lošem stanju i Vanki piše lider svjetske rock grupe ‘Talking Heads’ - David Byrne about Croatian painter Vanka 'The church is Croatian and the murals, by Maxo Vanka, are spectacular. The Diego Riviera of Pittsburgh, I would say.'

Pitanje: U kojoj je ‘Vanka’ trenutno fazi?
Odgovor: Cjelovečernji ‘Transatlantic’ mi je odobren tek 17 godina (1997.g.) od pisanja prve verzije scenarija, 16 godina poslije nego što sam realizirao istoimeni (‘zamjenski’) kratki igrani (1981.g.), bez obzira što je taj neželjeni kratki dobio Veliku zlatnu medalju u Beogradu i bio od kritike proglašen najboljim kratkim igranim yu filmom osamdesetih. Bio sam ga prisiljen realizirati vjerujući da će utrti put cjelovečernjem. Radilo se o hrvatskoj emigraciji i bila su teška vremena. Ta me sudbina i dalje prati jer upravo sada putujem u Pittsburgh gdje sa direktorom fotografije snimam kratki (ovaj put dokumentarni) film o Vanki. Zove se ‘Tribute to America’. Odobren je od Ministarstva prošle godine. Snimam u istoj Vankinoj crkvi u Pittsburghu gdje se treba snimiti i predloženi cjelovečernji odgođen projekt (ne odbijen!), poradi vjerovanja da je to skup projekt!? Tako kažu odlične recenzije povjerenika. Pavle Pavličić ga 2005.g. predlaže za realizaciju ‘ako se nađe kakva zgodna koproducentska kombinacija’, a Dean Šorak, uočivši da se ne radi o biografskom filmu, jednostavno je oduševljen scenarijem Hrvoja Hitreca ‘dobro ocrtanih karaktera, životnih dijaloga, lucidnih, prštavih, ciničnih i humornih, precizno vođene priče…(…) scenarij koji ima strast, snagu, čežnju, patnju, tajnu, svu onu dijaboličnu smjesu umjetnikova blagoslova i prokletstva…’ O istome divno i slično prošle godine povjerenici Krsto Papić i Stjepan Čuić: ‘…kad se zatvori zadnja stranica ovog scenarija (…) ostaje jedan zaista dobar dojam. Scenarij je vrlo dobro napisan, sa često izvanrednim dijalozima, sa uzbudljivim scenama…’ i ‘Scenarij o životu poznatog slikara je dobro napisan, i to u svim elementima. Plastične su scene o jednom uzbudljivom životu’ Međutim, njihova je zajednička bila pretpostavka ‘da je realizacija ovoga projekta odveć skupa…(…) ...rješenje je da se projekt zadrži dok se ne nađe producent koji će uložiti novac.’
Projekt 'Vanka' zaista više ne može čekati. Zašto? Odgađanje bi zasigurno dovelo u pitanje višegodišnji trud i novac uložen u pripreme složenije produkcije, ne i «skupog projekta». Upravo na tom planu učinjen je veliki iskorak od strane Hrvatske Matice Iseljenika, i Crkve (Pastve i franjevaca trećoredaca u čiju skrb spada Vankina crkva), i Hrvatske Bratske Zajednice iz Pittsburgha (predsjednika HBZ-a B. Luketicha), i biskupske Kancelarije Pennsylvanije (biskupa Pennsylvanije Rev. Wuerla). I predsjednik i biskup čitali su scenarij i koncepciju na engleskom jeziku. 'Vanka' je mali film čija se radnja događa u crkvi koja je nacionalna baština SAD-a i koju imamo na besplatnom raspolaganju za potrebe snimanja - iako je u očajnom stanju! Freske su začađene polstoljetnim smogom! Preko 50% sveukupnih scena događa se u tom 'hramu useljeništva u Ameriku' (s nekoliko glavnih glumaca i statistima – vjernicima, članovima HBZ-a i biskupije), uz konkretnu podršku HBZ-a u logistici i kompenzacijskim uslugama, slično kao što je bilo korišteno u američkom iskustvu snimanja 'Transatlantica', s direktorom filma Arsenom Antunom Ostojićem i njegovim 'Cronus Films Inc' iz New Yorka. Produkcija je sada pojačana koprodukcijom - ambiciozan povratak Jadran filma i dokazani Inter film. Sve je primjereno prosječnoj hrvatskoj produkciji. Jezik je hrvatski (80%). Nema snimanja Amerike kod nas. Samo ono što se vidi iz tamošnje crkve.
Bila bi prava šteta da se država odrekne takvog filma i takve potpore crkve i iseljeništva. Tim više što je predviđeno da se širom svijeta održavaju projekcije gotovog filma 'Vanka' u prilog fonda za obnovu crkve i fresaka u Millvaleu, kao i sudjelovanje u obljetničkim prigodama, ususret 800. obljetnici postojanja franjevačkog reda – 2009. godine.



Pitanje: Vratimo se na Vaš internacionalni početak. Studirali ste u Parizu i radili s nekim od vodećih imena svjetskog filma šezdesetih godina kao što su Michael Cacoyanis i Abel Gance. Kakva su Vaša iskustva o toj suradnji?
Odgovor: Diplomirao sam na Studiju dramskih umjetnosti Charles Dullin pri Theatre National Populaireu – T.N.P. (1965.-1969.). U Parizu, 1967. godine, stažirao sam kod Lee Strasberga, umjetničkog direktora Actor's Studija iz New Yorka, a tijekom studija nastupao sam kao glumac i asistirao u kazalištu redatelju Michaelu Cacoyannisu (T.N.P. – 'Les Troyennes' J.P. Sartrea, 1965./66.), i danas značajnom svjetskom autoru i producentu, svjetski popularnom po filmu 'Grk Zorba'; isto i na televiziji redatelju Abelu Ganceu, (Serijal 'Valmy' - O.R.T.F., 1967.), blakonaklonom prema Hrvatskoj u kojoj je snimao film 'Austerlitz', 1960.g. Gance je vodeće ime svjetske povijesti filma 'stoljeća slike’, kako ga je on imenovao i najavio. Postojala su i druga iskustva. Ukratko bih o navedenom iskustvu mogao reći slijedeće:
T.N.P. – tradicija Jean Vilara, težnja poetski pristup drami. Poetskom pristupu u kazalištu vratio sam se 1995. godine režirajući za HNK Rijeka i HKK Zadar povijesnu fantazmagoriju dr. Tihomila Maštrovića 'Pjesnikova kob', dramu identiteta o pjesniku Petru Preradoviću, austrijskom časniku koji je zaboravio maternji jezik i bavio se spiritualizmom.
Lee Strasberg – dramska umjetnost nije igra (playing, player) već istinsko iskustvo postojanja (acting, actor). «Kada bi to bila igra onda bih rađe igrao tenis.» - volio nas je uvoditi u svoju nonkonformističku Metodu, istinoljubivi dramski guru Lee Strasberg i za mene je velika čast da sam ga imao za učitelja. Dijelio sam to iskustvo s mojim glumcima Filipom Šovagovićem, Svenom Medvešekom, Barbarom Nolom, Melitom Jurišić, Ivom Gregurevićem, Slavkom Juragom i drugima.
Michael Cacoyannis je iskustvo o tome kako se držati topline emocije iz života prije svega.
Abel Gance – moć slikovne izražajnosti u neprestanom mladenačkom zanosu .

Pitanje: Pripremajući se za razgovor s Vama provjerio sam podatak da ste režirali više od 200 filmova. Kakvi su to filmovi i za koga ste ih radili?
Odgovor: Na televiziji sam snimio više od 200 naslova (filmova i serijala svih vrsta), od prvog kratkog igranog, pol satnog, nijemog filma – 'Brijačnica' iz 1974.g. (urednik Goran Milić ga reprizirao na HTV-u prije koju godinu), preko dokumentarnih i dokumentarno-igranih serijala (sa pojedinačnim filmskim cjelinama) 'Zadnja pošta Zagreb', 'Pozdravi iz Zagreba', 'Prizori iz prošlog stoljeća', 'Zagrebački panoptikum', do dugometražne komedije '30 konja', 1987. godine (scenarist Ivo Brešan, po motivima novele Vjekoslava Kaleba), pa 'I dok je srca, bit će Kroatije', iz 1993., do dokumentarnog serijala 'Iseljena Hrvatska' iz devedesetih.
Moji kino kratki igrani, dokumentarni filmovi, te ciklus cjelovečernjih dokumentarnih filmova, kao primjerice 'Živuće fotografije', 'Živuće fotografije II.', 'Škola narodnog zdravlja' itd., predstavljaju po mišljenju uvaženih teoretičara filma «izuzetan kulturni iskorak koji je stvorio svijest o povijesti hrvatske kinematografije; a zbog inovativnosti bili višestruko nagrađivani» - dr. Mato Kukuljica. No, prepustimo to budućnosti. Postoje o tome vrle analize i dr. Ante Peterlića, pa i mladih filmaša- filmologa koji će o tome široj javnosti.

Pitanje: Široj javnosti poznati ste samo po dva filma, ‘Transatlantic’ i ‘Potonulo groblje’. Zanimljivo je da ste ‘Transatlantic’, Vaš igrani prvijenac, napravili s 56 godina (1998.). Kako je biti debitant u najboljim godinama?
Odgovor: Ako mislite na širu javnost do 25 godina starosti onda je to točno. Inače nije. Moji su tv filmovi i serijali, u vrijeme urednika Angela Miladinova, koji je zapravo u funkciji producenta, bili stvarno rado gledani U PRIME TIMEU – IZA DNEVNIKA, kao rijetko koji današnji tv program, bez obzira na veličinu potencijalnog gledateljstva ondašnje i današnje države. Urednik (producent) poslije Angela, Obrad Kosovac, nedavno je u anketi o najboljim ostvarenjima u povijesti hrvatske televizije, na sam vrh stavio igrani serijal ‘Gruntovčani’, Mladena Kerstnera i Kreše Golilka, te dokumentarni serijal (tridesetak filmova po pola sata) ‘Zadnja pošta Zagreb’ iz 1976./77./78./79., Zvonimira Milčeca i mene.
Igrani prvijenac, debi mojih autorskih živih slika bila je ‘Brijačnica’, 1974. godine. Imao sam 32 godine. Sve ostala bla bla jesu, oprostite, novinarske floskule. Prije svakog mog novog filma ja sam u najboljim godinama, preispitivajući svoj rad, u potrazi za debitantskom provokacijom, ambicijom, svježinom i energijom. Volim reći - Postoji nesansa, ali i renesansa.



Pitanje: Kakvi su bili rezultati ‘Transatlantic’-ove međunarodne ‘plovidbe’?
Odgovor: Film je stekao međunarodni ugled afirmirajući se na svjetskim festivalima A kategorije. Poslije osvojene 4 Zlatne arene u Puli 98. bio je to prvi hrvatski film u samostalnoj Hrvatskoj koji je izabran u službenu konkurenciju jednog od sedam A svjetskih festivala.
To nisu samo Cannes, Berlin i Venecija, koji su u nas najrazvikaniji jer su novinarima u dosegu dnevnica, a nisu ni oni silni festivali kojih u svijetu ima oko dvije stotine i s kojima neupućeni napuhavanjem devalviraju pojam uspjeha. Osim umjetničke težine A festivali su malim kinematografijama šansa da se uđe u «svjetski izlog», u svjetska kina. Sabine Sigler, umjetnička ravnateljica A festivala u Mar del Plati, uvjeravala me da je nemoguće otići iz službene konkurencije njenog festivala, a da film ne bude svjetski distribuiran! Ona je 'Transatlantico' odabrala vidjevši ga na drugom A festivalu, onom u Moskvi, na kojem je film bio u selekciji službenog programa, izbor iz višegodišnje produkcije hrvatskih filmova od strane ruskog selektora Razlogova...
Film je imao veliku čast otvoriti festival u Mar del Plati, nominiran za Golden Ombu, vrlo zapažen od kritike i publike. U Argentini film je u kinima gledalo preko 30.000 gledatelja samo za vrijeme trajanja festivala u Mar del Plati. Jedina kopija s titlovima na španjolskom jeziku bila je potpuno uništena i to je bilo plaćeno. Distributer iz Buenos Airesa htio ga distribuirati na španjolskom govornom području (pola milijarde ljudi!), ali hrvatski producent nije pristao da za 50-60 tisuća maraka izradi internegativ i 12 kopija koliko je tražio distributer, uz čistu podjelu prihoda od 50%. To je slika i prilika našeg kinematografskog stanja. Ništa nije pomoglo ni inzistiranje veleposlanice iz Buenos Airesa ni Ministarstva kulture.
'Transatlantic' je plovio u tri kopije kontinentima Australije, Europe, Južne i Sjeverne Amerike gdje je kandidirao i za nagradu Oscar. Filmski kritičari isticali su «vizuelnu kulturu (Starčević), osjećaj za uvjerljivu sumornu atmosferu, metafizički doživljaj prostora (Ilić), snagu slike i moć čistog filma (Heidl), osebujnu kompoziciju kadra, stil dostojan sjećanja na Sergija Leonea (Sabio), bogatog intelektualnog i umjetničkog nasljedstva (Blinksell)...» -

Pitanje: Četiri godine poslije snimate drugi cjelovečernji /film ‘Potonulo groblje’, film koji predstavlja žanrovski iskorak u hrvatskoj kinematografiji. Film nije bio prihvaćen na nacionalnom filmskom festivalu u Puli, a na međunarodnim festivalima na kojima je sudjelovao imao je dosta uspjeha Što mislite, zašto?
Odgovor: Kao i s 'Transatlanticom' slično se dogodilo i 2002. godine s fantastičnim trilerom 'Potonulo groblje', filmom «osebujne atmosfere, stravičnog ugođaja, u miljeu emigranata povratnika u katastrofičnoj domovinskoj, post totalitalističnoj situaciji devedestih, modernom i demonskom vremenu svakojakih katarza - u stilu ponajboljih američkih noir filmova» - kako su pisali filmski kritičari: Ćurić, Kragić, Jurčić, Alain Lorfevre... I 'Potonulo groblje' zapaženo je u svijetu, nominirano u Bruxellesu 2003.g., među 6 kandidata, za najbolji europski film fantastike, zatim u Luxembourgu...
Potvrđeno mi je da me tada Puli dohvatio domaći bič zavisti, zlobe i neutemeljene sitne osvete. Kome i čemu to služi? Nisam ni prvi ni zadnji. Koprotagonist filma oskarovac Jiri Menzel i ja tome smo se samo nasmijali.



Pitanje: Zašto su tako duge stanke u snimanju filmova hrvatskih redatelja? Jesu li su u samo pitanju financijska sredstva?
Odgovor: Fantastičan je osjećaj kada se na najvećim svjetskim filmskim pijedestalima tvojoj zemlji i njenoj zastavi ukazuje najveća čast i slava, s mogučnošću velikog plasmana, pa i zarade. Vjerujem da je taj osjećaj jednak onom športskom, ako ne još i jači. Šport pronosi ime. Film pronosi i sadržaj i oblik tvog osobnog unutarnjeg svijeta, tvoje civilizacije, izraza koji si ti - s glumcima, umjetnicima i s ekipom stvorio, i to na najjači medijski način. Isto je toliko porazno kada ti je jasno da nemaš organizaciju, ni logistiku ni kapital za plasman, da si sam pred svijetom koji ukazuje čast tebi i tvojoj zemlji..
Najgore je kada u tvojoj zemlji vidiš da se ni usijane glave ni institucije ne obaziru s poštovanjem prema fenomenu objektivnih, međunarodnih činjenica života filma, što daje prostora lažno demokratskom, ‘autorskom’, subjektivnom izboru tipa ‘sviđa mi se, ne sviđa mi se’, procjeni koja se ne obazire na stručnost, a ima puno tendecioznoga i zakulisnoga, dakako, izvan estetike filma, s ciljem neodgovornog utjecaja na državu i publiku. Rasuto perje nije lako skupiti!
Koliko postoji poštovanja u našim usijanim glavama i institucijama postaje jasno kada ustanovimo da nikog od filma nema među brojnim članovima Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti! Ni prvog doktora filma - Ante Peterlića koji predstavlja moralnu vertikalu hrvatske filmske umjetnosti i znanosti.
Kada trebaš imati odobren novi projekt jasno je od početka Natječaja da si u slabijoj situaciji od športaša. On će i dalje (bez natječaja) igrati za reprezentaciju. Jer postoji Mozak koji ga treba kao što treba i one koji tek dolaze, mlade.

Pitanje: Kako hrvatski filmski redatelj općenito priprema film? Objasnite tehnologiju financiranja filmskih projekata od strane Ministarstva i drugih institucija, što predstavlja nepoznanicu za laike.
Odgovor: Filmski redatelji su po zanimanju najsrodniji arhitektima. Kuća se gradi za stanare i kulturni svijet, film za gledatelje i kulturni svijet. Realna je situacija kod tih poziva da projekt može financijski biti odobren tek kad je oblikovan scenarijima, sinopsisima, pristupima, tlocrtima, nacrtima..., prošao na Natječaju. Do tog eventualnog prolaska nema nikakve stimulacije. Ja sam imao sreće s Goranom Tribusonom (Potonulo groblje), ali ne i s Mirom Gavranom, dokazanim europskim dramskim piscem koji privlači publiku svugdje u svijetu i s kojim sam već bio dogovorio koncept scenarija. U kinematografiji nam manjka spomenuti Mozak koji mora u svim etapama rada aktivno o svemu voditi računa. I o tržištu. Ne toliko o hrvatskom kojem se počesto podilazi poznatim naturalizmom i o kojem je previše gluhih razgovora. Domaće tržište je u financijskom smislu minorno, ništavno. Nitko tu u današnje vrijeme nije ništa zaradio, bez obzira na ‘rekorde’. Jedino svjetsko tržište i svjetski filmski izlog mogu vratiti uložena sredstva, zaraditi, promovirati naciju i njenu kulturu. Tu se treba ponešto i uložiti, imati najmanje za internegativ, pa i 12 kopija, ako se želi poentirati i realizirati svjetsko priznanje! Vjerujem da će upravo predloženi Zakon o filmu i predviđeno osnivanje Hrvatskog audiovizualnog centra konačno tu nešto učiniti. To je početak stvaranja kinematografskog mozga.

Pitanje: Imaju li u privredni subjekti u Hrvatskoj interesa za ulaganje u filmsku proizvodnju ili se financiranje svodi na dotacije Ministarstva kulture i priloge sponzora?
Odgovor: U Europi je kao i kod nas, samo bolje organizirano zakonima, audiovizualnim centrima, stimulacijama privatnog kapitala, raznim fondovima, Euroimagesom. Francuska proizvodi godišnje preko dvije stotine filmova, iako pristojno mjesto na tržištu pronađe samo sedamdesetak filmova. To je tamo bitno pitanje potrebe, strategije kulture, još od ministara Andre Malreaua i Jack Langa koji je pravovremeno napravio reformu filmskog veleučilišta (povezao ga s gospodarskim uvjetima), uveo veliki i bezuvjetni doprinos nacionalne televizije, te doprinos županije (departementa) u kojoj se film snima.
Siguran sam da će se i kod nas, po pitanju obaveza privrednih subjekata i stimuliranja ulaganja u film, uskoro nešto učiniti zakonom i propisima.

Pitanje: I zadnje pitanje o hrvatskom filmu. Može li biti velika kinematografija u kojoj se godišnje snimi manje od desetak filmova?
Odgovor: Ne može. No, imali smo mi i kinematografiju bez filmova.

email to someone printer friendly

Ocjena:
0%


bullet R.E.M.
bullet Žedno uho u Tvornici od 13. svibnja do 4. lipnja 2012. (p)
bullet Saša Božić u Teatru &TD priprema Marinkovićevu 'Gloriju' (p)
bullet 'How To Make – Ideen, Notationen, Materialisierungen' at Kunsthaus Dresden (p)
bullet Plavi ciklus: Pogorelić i Kitajenko u Lisinskom 23. ožujka 2012. (p)
bullet Zagrebačka filharmonija sezona 2012/2013: Press konferencija (p)
bullet Animafest 2012: Press konferencija (p)
bullet 36.Smotra kazališnih amatera Zagreba - SKAZ - 23.03/04.04.2012. (p)
bullet Festival hrvatskog animiranog filma po treći put u Zagrebu (p)
bullet Četiri hrvatska filma u natjecateljskom programu Annecyja (p)
bullet Poziv na radionicu 'Osnove tehnika rada s filmom'! (p)
bullet Cineplexx East - Vodeći kino prikazivač u ovom dijelu Europe dolazi u Zagreb (p)
bullet Dani hrvatskog filma 2012: Kritični dani na 21. Danima hrvatskog filma (p)
bullet The Unschool Art School MFA/PhD (p)
bullet T.A.L.K. A.B.O.U.T. P.O.R.N. (p)
bullet Izložba '...Crteži iii' u Galeriji Anex (p)
bullet FILM: ŽENSKA PRAVA HOĆU, drama by Ada Jukić
bullet In memoriam IVICA PERCL 16.3.2007.-16.3.2012. (p)
bullet Jonathan Franzen u Zagrebu (p)
bullet Poziv umjetnicima za IETM Zagreb (p)
bullet Na 100.00 volta - Zagrebačka filharmonija, maestro Schiffman i pijanist Boyde (p)
bullet Worldwide deadline reminder: jobs, scholarships, competitions, residencies, exhibitions (p)
bullet Potpora fonda Eurimages filmskim projektima 'Svećenikova djeca' Vinka Brešana i 'Cure' Andreje Štake
bullet Kultura promjene SC poziva na radionicu Glas kao tijelo, tekst kao glazba! (p)
bullet Svečano otvoren Zgraf 11 (p)
bullet otvaranje josip kaniza (p)
bullet Sale of contemporary Arab, Turkish and Iranian photography at CMOOA's (p)
bullet Exhibition of Hervé Fischer at the Gallery Parisienne (p)
bullet Stephan Balkenhol at DEWEER gallery (p)
bullet Graduate Course in Art Practise in Cyprus (p)
bullet Nakon tri godine Rebel Star ponovno u Teatru &TD (p)
bullet Sunnysiders - Licence to Blues - Koncertna promocija (p)
bullet Picksiebner koncert u Hard Placeu (p)
bullet NICO DOCKX at PREMIERE OPENING of ESTHER DONATZ GALLERY. 17 MARCH 2012 (p)
bullet Prezentacija Vodiča HMNU (p)
bullet Geenger Records traži suradnike! (p)
bullet ALASKA vas poziva na rokkanje_najava (p)
bullet RockLive Festival - promjena termina i prijave bendova (p)
bullet 'TRAŽI SE PRIJATELJ' - glazbom protiv nasilja (p)
bullet 'Uskršnja jaja' na Filmskom festivalu Tribeca (p)

Ime:

Lozinka:


Zapamti me



Koji igrani filmski žanr odgovara recesijskoj stvarnosti:

Komedija

Drama

Horor

Krimi film



Glasova: 1640
Stare ankete

All rights reserved. F.I.L.M © 2011. Since 22.01.2003.
Naše tekstove je moguće pratiti preko RSS i TXT servisa.
news.xml - news.txt