KNJIGA J. M. G. Le Clezio: Afrikanac by Janko Heidl
Janko Heidl,Tuesday 07 December 2010
Disput
Nevelika autobiografska knjižica „Afrikanac“ (107 str, Disput/Hrvatsko filološko društvo, 2009., 16 c/b fot., prev. Marija Paprašarovski, izvorno izdanje 2004.) tek je druga u nas prevedena – prva je „Mondo i druge priče“, Ceres, 1997. - od četrdesetak knjiga proze i eseja Francuza Jean-Mariea Gustavea Le Clezioa (Nica, 1940.), dobitnika Nobelove nagrade za književnost 2008. g.
Upečatljiva, emotivna, ali ne i sentimentalno ugođena proza ostavlja dojam pozamašne esejističke bilješke pisane ponajprije za sebe, razmišljanja u kojem se autor duboko zagleda u blisku obiteljsku prošlost nastojeći bolje razumjeti vlastitoga oca, kao i svoj odnos s njime – uvijek ga je doživljavao kao tuđinca - a preko toga i samoga sebe. Jer, kako kaže u uvodu, što god mislili o svojim roditeljima, svako je ljudsko biće plod oca i majke. Na jednoj razini Le Clezio razmatra osobni doživljaj kolonijalne Afrike, njenog slabo napučenog dijela, izdvojenog, prostranog područja u Nigeriji u koje je stigao kao osmogodišnji dječak i ondje proveo nekoliko formativnih godina u okružju jednostavne i sirove prirode, sasvim drugačijem od onoga iz kojega je stigao, urbane vreve i stiješnjenosti ratne i poratne Nice. Na drugoj pokušava pojmiti očev doživljaj života i svijeta, tumačeći ga činjenicom da je kao mladi liječnik dobrovoljno, iz određenog bunta prema uštogljenim civilizacijskim normama, otišao u Afriku. Ondje je doživio najljepše trenutke života, da bi mu isti, dotad dragi kontinent tijekom 2. svjetskoga rata postao svojevrstan zatvor koji ga je odvojio od mlade i voljene obitelji.
„Afrikanac“ nudi tematski tipično, ali izvedbeno netipično, u nostalgiju umotano prisjećanje na djetinjstvo kao najljepše i najbezbrižnije razdoblje života, ono u kojem smo bili u najnevinijem i najneposrednijem doticaju s vlastitim ja, a čega postajemo svjesni tek dugo nakon što ono prođe, kao i s određenim intelektualnim odmakom, razmjerno šturo, ali nimalo nedorečeno opisanu kroniku sudbine jedne obitelji koju je uvelike označio rat, mada joj nije izravno odnio ljudske žrtve, ni donio konkretne tragedije. Istovremeno, posredno i nenametljivo, riječ je i o razmišljanju o prolaznosti života kao i o slici Afrike sredinom prošloga stoljeća, opisanoj vibrantno i opipljivo, no bez otkliznuća u kičersku egzotiku, jer iz očišta dječaka egzotika kao ideja i doživljaj zapravo ni ne postoje.
Le Clezio piše, kako se kaže, lakom rukom, no s punom ozbiljnošću i odgovornošću zadatka pronicanja u temu kojom se bavi, a rezultat je pitko, čitljivo i dojmljivo štivo privlačnog spoja realističnosti i poetičnosti.
Izbjegavanjem fabulativnosti i detaljiziranja Le Clezio diskretno pojačava utisak autentične vjerodostojnosti zapisa, barem u mjeri u kojoj u tom smislu sjećanja mogu biti pozudana, a „dokumentarnost“ je naglašena i umetanjem šesnaest crno-bijelih fotografija za koje, na temelju pisane riječi, podrazumijevamo da ih je u Africi osobno snimio Le Cleziov otac. No, taj neuobičajen slikovni dodatak možda u sebi krije suptilnu piščevu uputu, odnosno barem otvara mogućnost za drukčije tumačenje teksta. Naime, iako fotografije samorazumljivo doživljavamo kao nešto što potkrepljuje istinitost književnikovih istraživanja, zanimljivo je da ono što na njima vidimo tek djelomično odgovara tome kako ih Le Clezio opisuje, nadograđujući podosta toga što se na fotografijama jednostavno ne nalazi. Je li na djelu mašta ili jednostavno nešto što bi se moglo nazvati drukčijom percepcijom i trebamo li iz toga shvatiti da je i sam tekst zapravo fikcija tek utemeljena na zrncima stvarnosti?
Ocjena:
