najF.I.L.M.F.I.L.M.


DVD
........................ najave
........................ VHS najave
........................ recenzije
........................ kultni film
kino
........................ najave
........................ recenzije
........................ festivali
........................ premijere
........................ kino raspored
TV
........................ kolumna
........................ recenzije
kazalište
........................ predstave
........................ festivali
........................ raspored
glazba
........................ CD/DVD
........................ koncerti
literatura
........................ knjige
........................ časopisi
........................ stvaralaštvo
izložbe
........................ osvrti

________________________________
Interview
Moram vam reći
Arheološki kutak

________________________________
forum
........................ oglasnik
newsletter
linkovi
Novosti - Home



Internet tjednik
F.I.L.M.
Izdavac Udruga Artikul

PACIJENTOVA PRIČA: ZUB DOBRIH VREMENA by Ada Jukić
Ada Jukić,Thursday 04 March 2010

Posvećeno doktorici Ivani Medvedec

U čekaonici


Dok sjediš u čekaonici Ordinacije za patologiju Stomatološkog fakulteta u Gundulićevoj u Zagrebu imaš vremena za razmišljanje. Imaš vremena razmišljati u bilo kojoj čekaonici, ali rijetki koriste tu priliku.

Dok sjediš u toplom i tijesnom prostoru, neugodno zbližen s nepoznatim ljudima kao u punom tramvaju, čini ti se kako bi mogao biti negdje drugdje i nešto drugo i pametnije raditi, a evo, sad si tu i tko zna koliko ćeš još biti, osjećaš patnju malog čovjeka koji ne ide kod privatnika, jer ne može, i ne ide preko reda, a rado bi išao, da može .




A i ako se upustiš u razmišljanje, uhvate te crne misli. Dosadno ti je, teško i nepodnošljivo, muči te što čekaš tako dugo, a neki ne čekaju tako dugo kao ti. Neki samo uđu, kao da provire je li tamo netko tko bi tamo trebao biti, pa kad već prekorači prag, uđu, prije nego ih oni koji čekaju spriječe svojim otrovnim pogledom.

Muči te i zub zbog kojeg si i došao, zub ili cijele čeljusti, čitava glava ti puca, najradije bi se koprcao i urlao od muke, a evo, sjediš tu miran kao u kazalištu. Sjećaš se kako te je bolilo sinoć i kako si jedva čekao da dođeš, a sad kad si tu, najvažnije ti je kad otići. Kad sve to izdržiš, kad prođe to čekanje, pa injekcija, hoće li ti dati injekciju?, pa bušenje do korijena..., ne smiješ ni pomisliti što te sve iza onih vrata čeka, ali nisi ti kukavica, ti samo ne voliš čekati.

A ako nije ni počelo, kad će onda završiti! Tek trebaš doći do zubarske stolice, a onda 'stisnuti zube' dok ti ga ne poprave, ako se uopće može popraviti, a ako ne mogu, neka ga izvade, neka rade što hoće, samo da se to obavi... Do tada sjediš poput naćuljene zvjerke i osluškuješ hoće li te tko prozvati. Uz to vrebaš hoće li netko ući preko reda, svatko tko uđe je sumnjiv, svi su neprijatelji .

Neki su oko tebe otvoreno neraspoloženi, glasni, ne daju se oni tako lako ignorirati. 'Ne dam se ja tako lako ignorirati! Ja sam tu naručen u jedanaest i ne dam da tko uđe prije mene, makar bio natečen kao lubenica!'
Drugi su oprezni i trgnu se na svaki ulazak i prolazak, spremni na neučinkovito negodovanje. 'Pa to nije u redu da neki samo tako ulaze, i da se ide preko reda, a mi sjedimo od dola devet...'
Preostali su pomireni sa sudbinom, prepušteni čekanju kao mučenju, bez otpora.

Ja čitam.
Shakespearea. Ili pišem na računalu. Zbrajam telefonske račune (moram prestati telefonirati, pa to nisu normalni iznosi). Planiram što ću kupiti na Dolcu, kad izađem. Sir i vrhnje, to ne treba žvakati.

Kritično je dok ne predaš karton. Dobio si ga pred staklenim prozorčićem na odmorištu stepeništa, i tamo si malo čekao, ali što je to prema pravom čekanju!
A onda, kad si savladao prvu prepreku, s tim kartonom u rukama, pitaš se da li ići u ordinaciju ili čekati bolničarku (zdravstvenu radnicu, sestru, kako joj se obratiti?). Ako neka bolničarka ili sestra prođe tvojim hodnikom, to možda nije ona kojoj se trebaš obratiti, već bolničarka/sestra u prolazu, a ako je pitaš, ovi koji čekaju mogu pomisliti da nešto tražiš preko reda. Ako šutiš, u ordinaciji ne znaju ni da si došao. I tako tu stojiš, neodlučan i zbunjen kako pravi pacijent treba izgledati, i onda se dogodi da slučajno izađe sestra i zatraži kartone i ti joj ga predaš, i onda je sve u njenim rukama. Možeš se prepustiti čekanju.


U p u t e za pravilno čekanje


Za čekanje se treba pripremiti. Kao za izlet. Naravno, u stomatološku čekaonicu ne možeš ponijeti sendvič. Nema žvakanja. Zubi i hrana u ovom su okruženju odvojeni, što pojačava želju za njihovim povezivanjem. Zamišljam kako zabijam zube u ljetnu jabuku. Ili čokoladni kolač. Ne, slatko uzrokuje karijes. Ili grickam nad knjigom zamišljene kikirikije, Ne!, tvrdo troši zubnu caklinu.... Sir i vrhnje, to mi preostaje (dok ne odemo u... Europu).

Bitno je baviti se čime. Treba ponijeti sve predmete, alatke i pripravke koji te mogu zaokupiti ili zabaviti, nemati ni trenutka za pravo čekanje.

Dakle, ja ponesem 'Francuski bez muke' i kremu za ruke, paketić papirnatih rupčića i Labello s kamilicom za usne, vježbam treću pravilnu konjugaciju, onda slažem kartice u novčaniku, izbrišem deset sms poruka, stavim mobitel 'na vibrator', pregledam ključeve (jesam li ih sve ponijela?, jesam li zaključala kuću?, jesam li ugasila plin?), onda provjerim šminku, i sve to dok gledam ulaz čekaonice (da tko novi ne uđe) i ordinacije (da mi ne promakne poziv.....)

Potrebne su nam stvari koje gutaju vrijeme. Knjiga, u redu, najbolje knjiga, novine iritiraju, sve te recesije i crne kronike, baš ti trebaju uz zubobolju, ma ni zabavnici ni tjednici, što te briga što je ona pjevačica htjela postati kad je bila mala...

Najbolje knjiga. Da je na stoliću bilo koja knjiga, zbornik, almanah, mislim da bi se čitali i eseji o kvantnoj fizici, samo kad čekanje prigusti. Kad bi marketinške agencije znale kakva glad postoji u čekaonicama za bilo kojim štivom, opskrbili bi ih sve prospektnim materijalima. Ali na stolu nema ništa. Nema ni stola. Nema ni stolica dovoljno, neki čekaju stojeći.

A glazba, MP3 na baterije ili radio? To je manje prikladno. Moraš čuti kad te prozovu, moraš biti spreman brzo se odazvati, ovi jedva čekaju da se ne odazoveš. Naćuli uši. Ali, ruke možeš koristiti, ruke ti u čekaonici ne trebaju.

Zanimljivo, nisam nikoga vidjela da štrika u čekaonici, a to je idealno mjesto za štrikanje, kako se to kaže na našem jeziku? Pletenje, naravno, i glačanje rublja, a ne peglanje. Uostalom, dugo nisam vidjela da netko plete ni kod kuće. Ni na televiziji. A ako nešto ne vidiš na televiziji, ni ne postoji. To je to!




Televizija! Ono što bi čekači u čekaonici najviše voljeli je televizija. Da se postavi televizor u čekaonicu, bilo bi i onih koji bi, zbog neke brazilske ili domaće sapunice, svoj red prepustili kome drugome- Ovako, bez televizije i drugih pomagala i zamjenica za razmišljanje, nitko dok čeka ne radi ništa drugo nego ono što ne podnosi, to jest, čeka.

Ali, jednom, kad-tad, prije ili kasnije, kako god dugo i teško bilo dok traje, čekanje prestaje. Evo, i meni se to dogodilo! Gotovo je s čekanjem! Zovu me. Ustajem, dok me drugi sa zavišću promatraju, uzimam stvari (jer ih, prema pisanom naputku nije pametno ostaviti u čekaonici) i ulazim. Dočekala sam i to! Ulazim u ordinaciju!


U ordinaciji


Kod mene se ne radi o hitnom slučaju. Ništa me ne boli. Dolazim 'urediti' par zuba prije nego mi 'u Protetici' ugrade most između petice i sedmice, dolje, desno, zbog neke studentske žurbe kod stomatologa, kad sam izgubila šesticu. Dakle, ja dolazim opušteno, pripremljena za nekoliko dolazaka, popravljaju mi jedan po jedan kutnjak, pa kad to prođe, dobit ću most 'kao krunu' svojih napora (igram se stomatološkim terminima).




Osobitost postupka u ordinacijama Stomatološkog fakulteta je da te, pod nadzorom profesora i doktora, naravno, to jest profesorica i doktorica, 'obrađuju' studenti (utješno, viših godina Studija). Dakle, pored mogućnosti da popraviš zube, imaš mogućnost, kao 'pokusni zubić', doprinijeti učenju mladih ljudi koji će danas-sutra biti 'strah i trepet' pacijenata u budućim ordinacijama. To je tvoj doprinos znanstvenom istraživanju i uvježbavanju, pa ako nešto i ne prođe savršeno, ti sudjeluješ u usavršavanju i to je uloga koju nema svaki pacijent, pa ni u privatnoj ordinaciji!

Još jedna osobitost je da te svaki put 'preuzme' drugi strudent, što je u isto vrijeme i dobro i nije. Jer, ako si prošli put bio zadovoljan pod nekom studentskom rukom, tko zna da li će nova ruka biti jedanko dobra prema tvojim zubima. Ali, ako prošli put s nekim nije bilo baš sve kako bi čovjek 'sam sebi poželio', imaš priliku sljedeći put proći bolje... I to je uzbuđenje koje te prožima u čekaonici. Tko će te pozvati u ordinaciju....

Do sada je bilo sve u redu. Bilo je manje ili više, odnosno, kraćih ili duljih boravaka na zubarskoj stolici, u kojoj se ispružam kao ležaljku na plaži. Dolazim s pozitivnim mislima. Spremna sam za suradnju. Mogu izdržati prihvatljivu količinu bioli. Čak odbijam injekciju, jer mi se ukoči jezik, a to je najgore za osobu koja toliko voli pričati:) . Otvaram usta koliko je to moguće. Ispirem usta kad god mi kažu. Klimam glavom kad me pitaju osjećam li što. Osjećam. Želim biti uzoran pacijent, kao odlična učenica (što sam i bila, same petice, ali, ne bih se ja time hvalila .

Dakle, ja sam spremna za komunikaciju. Iako se ona u pravilu podržava i ne traži. Ovi mladi budući doktori već imaju zrele doktorske pristupe. A prvi 'doktorski zakon' je da pacijent ne zna ništa. A ako i zna, ne zna to izraziti. A u stomatološkoj stolici, sa sisaljkom među zubima, ne bi se ni očekivalo da pacijent nešto suvislo kaže .

Stoga ja koristim ono kratko vrijeme dok me smiještaju i pripremaju i pokrivaju mi prsa papirnatom pregačom (kao u restoranu u kojem će mi poslužiti morske plodove) i brzo kažem zašto sam došla, što je bilo prošli put, što su rekli da će napraviti danas i što sam u međuvremenu učinila. Te informacije primaju se usputno i kao da su nevažne, u svakom slučaju, ne treba ih reći sad, već kad dođe profesorica, ali kad ona dođe, ja sam već zauzdanih ustiju i mogu samo klimati glavom, a i to nije uputno, kad je u blizini bušilica.

Kad god mogu, to jest kad stignem, prije nego se predam pacijentskoj bespomoćnosti, pokušam saznati ime studenta kod kojeg sam dospjela, jer se u pravilu, sami ne predstavljaju. Dakle, kažem, Ja sam Ada Jukić, a Vi, kako se Vi zovete? Čini se kao da im nije jasno zašto želim znati njihovo ime, Kakve to veze ima sa zubima?, ali mi ga ipak kažu, misle sigurno, Kakva čudna gospođa, tko zna kakva će biti kad počnemo bušiti...

I do sada, kao što sam rekla, sve je bilo OK, par puta doista naporno, nekoliko sati na ležaljci, razjapljenih usta, dok mi proširuju 'neobično uske i zavinute' kanale u osmici, na primjer, tri i pol sata, ali ja sam mirna, to je dobro za zub, vidi se kako ga studiozno obrađuju, a prošli put kad sam bila kod privatnog stomatologa, izvadio mi je osmicu, jer, kaže, ti zubi 'ne vrijede'. Meni je vrijedio, ali sad je kasno.

U svakom slučaju, snalazim se u ordinaciji, svaki put na drugoj stolici, svaki put pod drugim studentskim rukama, među kojima već mogu razabrati vrhunske majstore, one rođene zubare i zubarice, one umjetnike svoje profesije, koji sve izvode lakoćom i uz zadovoljstvo, a prema pacijentima se odnose kao kipari prema svojoj skulpturi. I one druge, koji će to moći, nekako, obaviti. Ali i s njima je nekako išlo. Do onoga dana.


P a n i k a


Dakle, došao je i taj dan, odnosno taj zub, sedmica koju treba liječiti, iako me ne boli, ali ako hoćemo biti sigurni... U ordinaciju me uvela jedna studentica, ozbiljna, kao da me sprema na srčanu operaciju. Nisam je pitala kako se zove. Poslije sam saznala, kad je sve prošlo i kad sam gotovo zaboravila kako je bilo. Zapravo je to jedina studentica kod koje sam dospjela dvaput. I taj drugi put, na moje olakšanje, bilo je lakše nego prvi puta. Valjda smo taj dan obje imale loš dan. Ali trebalo je to izdržati.




Dugo sam čekala na red i u čekaonici izgubila energiju koja je potrebna za 'zubne radove'. U žurbi, kad me pozvala, nisam stigla otrčati u WC (to je preporučljivo prije, u pravilu, dugotrajnog boravka na zubarskoj stolici). U čekaonici mi je ostala torba, spremala sam se n aput, na neko savjetovanje, kolega me čekao u autu, na Marulićevom, tko zna, kad ćemo krenuti?

U sedmici je bio lijek, a sad treba očistiti i popuniti tri kanala, procijenjeno vrijeme sat i pol, dva? Profesorica daje učinkovite upute. Odlazi. Ostajemo samo Ona i ja. Dok se ispružam na zubarskoj stolici, osjećam napetost u trbuhu. Počinju se nakupljati negativni naboji.
Nikako da me namjesti na pravu visinu.
Razmak između spuštanja i dizanja traje.
Slinim previše i stalno treba mijenjati vatice pod mojim jezikom.

A onda mi stavljaju neku zelenu gumenu plahtu u usta. Kao neku zavjesu oko mjesta za operaciju, a to su moja usta. Potrebno je tu gumu zategnuti nekim metalnim držačima. I to ne ide. To ispada. Zub na koji se ta sprava treba osloniti, moja istanjena i zaobljena osmica, ne daje dovoljno podrške, a s druge strane je rupa na mjestu šestice. Pokušaji razvlačenja ponavljaju se i prekidaju u različitim fazama zatezanj, dok ja držim otvorena usta i pokušavam disati na nos. Dobro je što mogu disati na nos, što nisam prehlađena, što bih da ...

Znojim se.
Vrh jezika mi je suh, a na dnu stresnom slinom natapam valjčiće vate.
Osjećam se krivom. Kao da činim nešto što ne bih trebala ili ne činim ono što bi trebalo, da se stvar konačno obavi.

A s punjenjem zuba još nije ni počelo! Još uvijek traju 'pripreme za operaciju', dok mi istječe snaga, dok prolazi vrijeme, a sve više mi se (kako se to kaže kad pišeš i drugi čitaju, moram upotrijebiti frazu, ja koja ne volim fraze), Moram ići u WC!
Pored svega!
Mičem rukama i očima i svime što se može micati. Konačno se odustaje od zelenog pokrova. Izgleda da se, ipak, bez toga, može. I onda opet nešto zapinje. Znojim se. Mičem se. Ne smijem se micati.

Što je?
Koliko to može još trajati?
Još malo, samo se nemojte micati!
Ne mogu se više ne micati!
Loše mi je!

Osjećam kako se djevojčica uplašila. Izgleda krhko i zabrinuto. Malo ogorčeno, uz to. Baš nju da dopadne taj slučaj! Ja da joj dopadnem! Samo joj treba da joj se ova čudna gospođa koja stalno nešto traži i zanovijeta, pred njom onesvijesti? To zaslužuje malo podrške.

Još samo malo, brzo ćemo to.
Samo se nemojte micati.
A jedino što ja ne mogu više to je biti mirna u stolici i držati otvorena usta. Ja to ne mogu izdržati. Ja ne mogu....
Čula sam kako nekoga zove....
Doktorice Ivana, možete li, molim Vas, doći? Pacijentici nije dobro...


O l a k š a n j e


I onda. Nada mnom se nadvije lijepo mlado žensko lice, uokvireno svjetlom stomatološkog reflektora kao aoreolom, lice Botticellijevog Proljeća. I ruka u kojoj se zubarske naprave umekšavaju i ni jedna ne bode ni stišće. U nekoliko nježnih minuta, moja izmučena čeljust predaje se pokretima doktorice Ivane (poslije sam saznala njeno ime i dobila pristanak da ga navedem u tekstu), ali onda je za mene bila Gemma i Beatrice i Laura, kao oni poetski renesansni profili iza kojih su ostali tekstovi bez vremenskih dimenzija.


Crtež (A. Jukić, 1977.) po Botticelliju


Doktorica je pjevušila neku melodiju, koju bi trebalo patentirati u kriznim situacijama, koja kaže da se ništa strašno nije dogodilo, da se ništa strašno ne može dogoditi, da se nikad ništa nepopravljivo i strašno ne može dogoditi.
Njen glas poništava paniku, ja sam ponovo spremna za trpnju, imam snage za još napora, mogu još puno izdržati. Ali nije potrebno! Nekoliko pokreta iglicom, nekoliko taktova pjesme i zub je popunjen. Ispiranje usta i mogu ići. Sa stolice! Iz Ordinacije! Iz Zagreba! Takvo olakšanje mogu zamisliti oni koji su patili kod zubara!

Osjećam najdublju vezu između pacijenta i doktora, onaj stisak koji povezuje one koji trebaju pomoć i one koji je mogu dati, onu nevjerojatnu blizinu uloga na suprotnim krajevima životne ljestve.

Pa ako vas jednom iz životne rutine probudi vlastiti zub ili neizbježni zub vremena, tješite se da je i na zubarskoj stolici moguće doživjeti nešto lijepo.

Osjetiti podršku humanošću opremljene profesije.
I vidjeti renesansno lice iz suvremene pacijentove perspektive.


Ada Jukić, 01 03 2010


Nije ocjenjen


bullet R.E.M.
bullet Zagrebačka filharmonija sezona 2012/2013: Press konferencija (p)
bullet Festival hrvatskog animiranog filma po treći put u Zagrebu (p)
bullet Cineplexx East - Vodeći kino prikazivač u ovom dijelu Europe dolazi u Zagreb (p)
bullet Dani hrvatskog filma 2012: Kritični dani na 21. Danima hrvatskog filma (p)
bullet FILM: ŽENSKA PRAVA HOĆU, drama by Ada Jukić
bullet In memoriam IVICA PERCL 16.3.2007.-16.3.2012. (p)
bullet Jonathan Franzen u Zagrebu (p)
bullet Nakon tri godine Rebel Star ponovno u Teatru &TD (p)
bullet Picksiebner koncert u Hard Placeu (p)
bullet Završena potpuna digitalizacija svih CineStar kina (p)
bullet RAF 2012: Održana press konferencija (p)
bullet Premijera lutkarske predstave 'Pekara Mišmaš' u ZKM-u (p)
bullet Kino Europa prikazuje canneskog slavodobitnika - film 'Turneja' Mathieua Amalrica (p)
bullet Kineski nacionalni cirkus 'Put svile', 25.4.2012. Dvorana Dražen Petrović (p)
bullet Knjiga 'Zločini u malom gradu' Marka Gimeneza za ljubitelje krimića (p)
bullet FILM: HARRISON, dokumentarni by Robert Jukić
bullet FILM: OPASNA METODA, biografska drama by Robert Jukić
bullet Knjiga 'Mrkli mrak, bez zvijezda' Stephena Kinga proglašena je najboljom knjigom mjeseca (p)
bullet FILM: JOHN CARTER, SF by Robert Jukić
bullet Roman 'Vožnja' James Sallisa za ljubitelje akcijskih krimića (p)
bullet FILM: KUPILI SMO ZOO, drama / komedija by Robert Jukić
bullet FILM: OPSTANAK, drama by Ada Jukić
bullet Roman 'Ubojice s razglednice' J. Pattersona i L. Marklund za ljubitelje napetih krimića (p)
bullet Roman 'Revolveraš : Kula tmine - knjiga prva' Stephena Kinga za fanove majstora fantastike (p)
bullet FILM: NOĆNI BRODOVI, drama by Ada Jukić
bullet Premijera predstave 'Lindarski kaban' u pulskom INK-u 9. ožujka 2012. (p)
bullet Edgar Degas – skulpture / 30. godina Galerije Klovićevi dvori (p)
bullet Snima se dokumentarni film o Dub Incorporationu koji dolaze u Zagreb 31. ožujka, 2012. (p)
bullet Premijera komedije 'Krletka' u Kerempuhu 10. ožujka 2012. (p)
bullet Redateljica Pouran Derakhshandeh i njenih sedam filmova u kinu Tuškanac (p)
bullet 'Video/Next' premijera u kino europa 12. ožujka 2012. (p)
bullet Filmovi S. Parajanova u zagrebačkom MM Centru (p)
bullet Film 'Slovenka' redatelja Damjana Kozolea u hrvatskim kinima (p)
bullet 'Krvna osveta' - novi film Joshue Marstona u hrvatskim kinima (p)
bullet Premijera filma 'Djeca su dobro' u Art kinu Grič (p)
bullet DOKUMENTARCI u MULTIPLEKSU: NA POČETKU BIJAŠE SVIJETLO & PROSVIJETLJENI by Ada Jukić
bullet 'Flekama' posebno priznanje 40. FEST- a (p)
bullet IZLOŽBA SOFIE THORSEN I MICHAELA KIENZERA, KUNSTHAUS GRAZ by Sonja Jeđud
bullet ZagrebDox 2012: Nagrada publike filmu 'Nije ti život pjesma Havaja' (p)

Ime:

Lozinka:


Zapamti me



Koji igrani filmski žanr odgovara recesijskoj stvarnosti:

Komedija

Drama

Horor

Krimi film



Glasova: 1643
Stare ankete

All rights reserved. F.I.L.M © 2011. Since 22.01.2003.
Naše tekstove je moguće pratiti preko RSS i TXT servisa.
news.xml - news.txt