najF.I.L.M.F.I.L.M.


DVD
........................ najave
........................ VHS najave
........................ recenzije
........................ kultni film
kino
........................ najave
........................ recenzije
........................ festivali
........................ premijere
........................ kino raspored
TV
........................ kolumna
........................ recenzije
kazalište
........................ predstave
........................ festivali
........................ raspored
glazba
........................ CD/DVD
........................ koncerti
literatura
........................ knjige
........................ časopisi
........................ stvaralaštvo
izložbe
........................ osvrti

________________________________
Interview
Moram vam reći
Arheološki kutak

________________________________
forum
........................ oglasnik
newsletter
linkovi
Novosti - Home



Internet tjednik
F.I.L.M.
Izdavac Udruga Artikul

Osvrt na prilog 'U kazalištu pokretnih slika' Jurice Pavićića, objavljen u Hrvatskoj reviji* broj 4
Ivan Ladislav Galeta,Wednesday 31 January 2007



Poštovani gospodine Pavičić,

Dozvolite mi malo se osvrnuti na Vaš prilog u tematskom broju Hrvatske revije pod nazivom U kazalištu pokretnih slika. Iako se s njim gotovo u cijelosti slažem, ipak me je malo zbunio ovaj završni dio:

(…) Priča koju bih ja rado ispripovijedao bila bi priča o zlatnim danima dviju kinoteka - one splitske Zlatna vrata u kasnim 70-ima i ranim 50-ima, te one zagrebačke u Kordunskoj koja je svoj vrhunski sjaj imala u razdoblju od Univerzijade 1987. do početka rata. Imao sam tu sreću (sreću kojoj, uostalom, danas dugujem profesionalni kruh) da se moj životni i obrazovni luk poklopio s ta dva hrama filmske umjetnosti u njihovim najboljim godinama. Bila je to povlastica na kojoj sam nepoznatom nekom duboko zahvalan. Želio bih da mladi, a osobito mladi u Splitu, i danas imaju taj privilegij koji sam imao ja.

Pustimo sada romantiku i nostalgiju, zadnje redove s rukom u gaćicama, svjež zrak, pogled na more, prozor u svijet, odrastanje s goničima stoke, lipljenje žvakalica za katrige, redove s repovima, rajske godine za švercere i „divljake“, padobrance, kauboje i indijance, tarzane, Mamu Huanitu i bolju budućnost… i imajmo na trenutak malo hrabrosti pogledati „istini“ u oči.

I ja sam imao tu (ne)sreću odgajati se i filmski „obrazovati“ u jednom od ta dva hrama koje navodite, ali dozvolite i meni malo prisjetiti nas „kako je to“, što kazuje Ivica Štefanec, mlinar, „nekad bilo“.

Vratimo se malo na razdoblje prije „onih dana“, i prisjetimo se nekih podataka koje sam ovako na brzinu uspio skupiti, nešto pisanom, a uglavnom usmenom predajom, i to od nekih još uvaženih živih svjedoka**, premda nisam siguran da su točni, jer im istinitost u ovom blagdanskom “međuprostoru“ nisam mogao provjeriti!

Dakle, usmena predaja kaže, 1951. godine u Domu JNA počeci su prikazivanja kinotečnih programa u Zagrebu. Filmovi su stizali zahvaljujući ondašnjem rukovodiocu Jugoslovenske kinoteke, Vladimiru Pogačiću, koji je ujedno i kreirao „putujuće pakete“. Na te specijalne filmske projekcije moglo se ući, kažu, jedino uz predočenje vojne iskaznice, no moglo se i „prošvercati“, ali ne i bez plaćene ulaznice. Ovi prvi programi u Domu JNA prikazivali su se sve do 1953. godine, kada se „sele“, kaže predaja, u dva atraktivna „civilna“ kina; ondašnje Kino Balkan i nekadašnje Kino Zagreb. U tim kino dvoranama Balkan i Zagreb, kinotečni programi su povremeno bili ubacivani u redovite filmske projekcije sve do 1957., kada su se u svibnju iste godine konačno „skučili“ u dvorani danas više ne postojećeg Kina Jadran u Ilici, kod Frankopanske. Ta „depadansa“, odnosno, iznajmljena kino dvorana Jugoslovenske kinoteke, pod istim nazivom, održala se samo do ´63, kada se, usput rečeno, u istom prostoru dogodio i jedan od najznačajnijih svjetskih festivala eksperimentalnog filma onog „zlatnog“ doba naše kulture, tako zvani GEFF (Ganre Film Festival), a koji se nastavio održavati bienalno iste godine zajedno s jednom od najznačajnijih likovnih manifestacija u Europi Novim tendencijama, sve do početaka sedamdesetih.

Kako je i kada došlo do formiranja Kinoteke u Kordunskoj , moram priznati, ne znam, premda sam taj podatak pokušao pronaći i u stručnoj literaturi, primjerice, Filmskoj enciklopediji i Filmskom leksikonu!. Spominje se da je kinotečni program nakon jednogodišnje pauze preuzelo Narodno sveučilište grada Zagreba i smjestilo ga u Kordunsku. Što znači da se ta tako zvana Kinoteka: „profilirala krajem šezdesetih i osamdesetih prošlog stoljeća kada su na njezinom programu bila brojna djela svjetske filmske baštine. Za neke filmove karta se nije mogla dobiti, pred blagajnom su bile nekomercijalne gužve interesa. Oni uporniji uspijevali su ući u dvoranu i negdje sa strane, sjedeći na podu ili stojeći, gledati film. Vrtjeli su se razni filmski ciklusi, a katkad je to bila jedina prilika da se vidi film.*** Recimo, cjelokupni Bunuel s njegovim meksičkim ciklusom, zatim Bresson, uključujući i filmove koji su nastali u ratnom razdoblju u Parizu, kad je još snimao s profesionalnim glumcima.

Tko, kako i zašto joj je dao naziv Kinoteka, isto tako ne znam. Jedino mi je poznato da se 1991. godine s njom „nešto“ dogodilo i da je poslije dvoranu, zajedno s neadekvatnim nazivom i programom 1987. godine, preuzela tadašnja Filmoteka 16, da bi iza toga sve to zajedno „progutalo“ gradsko poduzeće Zagreb film d.o.o.

Konačno, u petak, 2. prosinca 2005., Kinoteka je prešla „u Božje ruke“!

Ostao je još samo Petrićev „brončani“ Chaplin, dok i njega netko ne ukrade, naravno, „težine“ radi!

O Kinu Tuškanac ne bi ovom prilikom, jer mislim da to nakon ove izjave gospodina Srećka Šestana, pomoćnika ministra kulture, zapravo više nema ni smisla.

Na pitanje:
Priprema se preseljenje Hrvatske kinoteke u novi prostor u bivšoj vojarni. Hoće li Hrvatska kinoteka u skoroj budućnosti dobiti vlastitu kinodvoranu za projiciranje filmova iz svoga fundusa?

gospodin Šestan daje slijedeći odgovor:

Hrvatska kinoteka nema svoju dvoranu, no problem je riješen na osnovi sporazuma Hrvatskoga filmskog saveza i Hrvatske kinoteke pri Hrvatskom državnom arhivu o sustavnom prikazivanju kinotečnih programa u Kinu Tuškanac, koje Ministarstvo kulture financijski podupire sa 200 tisuća kuna za 2007, što je povećanje od 50 tisuća kuna u odnosu na prethodnu godinu. Nama je bitno da publika može vidjeti filmove iz fundusa Hrvatske kinoteke.****

Dakle, po gospodinu Šestanu, problem je riješen na osnovi…, ali kako je „riješen“? Niti jedan od ta dva hrama, uključujući i današnje Kino Tuškanac kao treći u nizu, nije bio, niti jest prostorno a ni tehnički opremljen za dostojno i adekvatno prikazivanje arhivske filmske građe, a usuđujem se reći i ostale filmske i ne filmske klasike. Što znači da je i naziv Kinoteka bio i ostaje i dalje neprikladan, odnosno, zbunjujući! Drugim riječima, u ovim našim prostorima nikada, naglašavam, nikada nismo imali priliku vidjeti sustavno razrađen program raspoređen po svim filmskim kategorijama i žanrovima koji bi jedna takva institucija trebala imati, niti je sve to bilo popraćeno neophodnim pratećim programima (specijalizirana filmoteka, videoteka, izložba, čitaonica, knjižara, tribina, razgovori, radionice i sl.). Posebice treba naglasiti i to da je u tim programima igrani film imao, a ima još i danas, dominantnu ulogu. Nadalje, kao što sam već spomenuo, sve nam je te programe „kreirao“ netko drugi „nepoznati programer iz centrale“ i zaista mu na tome treba zahvaliti, jer su filmovi bili vrlo studiozno odabrani, kvalitetni i atraktivni. I slažem se s ovom Vašom konstatacijom: Ja sam se tamo nagutao Rossellinija, Tarkovskog, Wendersa, Polanskog, Bergmana, Bressona, Langa, Antonionija kao nikad prije i poslije. Ako još dodamo tome i onaj specijalni program koji se dogodio negdje u rujnu 1957. godine, kada smo bili „obdareni“ i s četverosatnim(!) izborom antologijskih filmova svjetske filmske avangarde i eksperimentalnog filma od Dzige Vertova pa sve do Maye Deren, netko bi nam na takvom programu mogao još i pozavidjeti!

No pustimo tu filmsku „marginalnost“, i vratimo se još malo na ono što ovu našu kinematografiju čini već desetljećima nesretnom, a vjerujem da će se s time složiti i gospodin Šestan.

Svaka kinoteka mora posjedovati katalogiziranu zbirku filmova, filmskih fotografija i plakata, javnu knjižnicu s hemerotekom, zbirku pisane i katalogizirane dokumentacije, po mogućnosti zbirku tehničkih predmeta iz povijesti kinematografije, a dozvoljeno je i posjedovanje jedne (manje) dvorane za nekomercijalno prikazivanje filmova u cilju istraživanja, školovanja i širenja filmske kulture…*****

Obzirom da bi u ovim okolnistima s moje strane bilo previše, netko bi to čak mogao smatrati i bezobraznim, usporediti, primjerice, slovensku, srpsku, crnogorsku, bosanskohercegovačku nacionalnu kinoteku ili filmski muzej, tako ovom prigodom izdvajam samo Kinoteku na Makedonija, u kojoj:

Istraživačke ekipe Kinoteke rade na prikupljanju građe za povijest makedonske kinematografije. Javnu djelatnost Kinoteka obavlja putem svog muzeja (sa stalnim filmskim programom, stalnom muzejskom postavom i povremenim izložbama), otvorenoga filmskog univerziteta (suradnja sa skopskim Univerzitetom). Filmske karavane (predavanja o filmu po unutrašnjosti Makedonije), filmske biblioteke sa čitaonicom, izdavačke djelatnosti (časopis »Kinotečen mesečnik«) i razvijene međunarodne suradnje.******

I što iz svega ovoga možemo zaključiti?

Hrvatska Kinoteka pri Državnom arhivu, osnovana 1979. godine, iako raspolaže s 6,2 milijuna(!?) metara filmske građe (podatak iz 1984. godine), jedina je u ovom srednjeeuropskom „bazenu“ pa i malo šire, koja nije nikada „posjedovala jednu manju dvoranu za nekomercijalno prikazivanje filmova u cilju istraživanja, školovanja i širenja filmske kulture“, što znači da svi ovi naši više puta spominjani filmski hramovi s njom nisu imali nikakve službene veze, kao što to danas nema ni Kino Tuškanac, gdje se prikazuje vrlo kvalitetan filmski program, ali u gotovo nemogućim i neadekvatnim prostorno - tehničkim uvjetima, bez obzira što ga „financijski podupire i Ministarstvo kulture s 200 tisuća kuna“.

Svako prikazivanje filmske arhivske građe, posebice klasike iz razdoblja nijemog filma mora biti adekvatno predstavljeno, već i iz poštovanja prema onima koji su uložili nemali trud i strpljenje u ostvarivanju svojih umjetničkih zamisli, a na koncu i prema onima koji s njima žele na dostojan način komunicirati. „Film se mora prikazivati u onom formatu u kojem je i snimljen!“, viče iznerviran protagonist jednog Godardovog filma.

Obzirom da mi nikada nismo bili u stanju osposobiti barem jednu dvoranu po standardima koje određuje FIAFa (The International Federation of Film Archives)!, a imali smo ne jednu priliku, nama se i dalje onemogućava uvid u cjelovit zapis slike u projekciji po njenoj širini snimljenoj od perforacije do perforacije, jer neprikladna tehnika zaklanja „svjetlotonski“ dio filmske vrpce. Drugim riječima, sadržaj unutar okvira na ekranu ili je "pomaknut" u lijevu stranu, ili se ponekad na platnu protagonisti pojavljuju s „odrezanim“ glavama i nogama! Kada svemu tome još pridodamo neprilagođenu brzinu projekcije (umjesto 18, filmove gledamo na 24 sličice u sekundi, čime se trajanje projekcije znatno skraćuje i ujedno remeti „estetika“ montažne strukture filma), u odnosu na izvorni pristup filmskom umjetničkom djelu, dezinformacija postaje potpuna. Posebno je ovdje zanimljivo napomenuti i to da su povremene projekcije nijemih filmova imale, a imaju još i danas, ponekad i „živu tonsku pratnju“!? Istina, ona ne dolazi ispred ekrana, već uglavnom sa strane ili s leđa, ovisno o poziciji „pratećeg“ ugostiteljskog objekta.

Naravno da smo se mi, s vremenom, na sve te „ready made“ filmske „prepravke“ privikli i prihvaćamo ih autentičnima, jer ih nigdje nemamo mogućnost usporediti s izvornim ostvarenjima!.

E sad, ako je sve to tako, a jako bi volio kad bi me netko u tome argumentirano razuvjerio, postavlja se temeljno pitanje, gdje smo mi to i kada u ovoj našoj kulturno obrazovnoj sredini do dana današnjega, pa i u ovim hramovima koji se ovdje spominju, mogli vidjeti autentičnu filmsku predstavu, ne samo arhivske građe, već i klasičnog filma i na čemu smo mi to onda gradili ovu svoju filmsku kulturu i obrazovanje? Zar da ovdje još spominjem bezobrazno zanemarivanje nacionalne kratkometražne filmske baštine svih kategorija i dužina, koja je našu kinematografiju pronijela svijetom, i koja još uvijek “čami“ negdje doslovno zabunkerirana?! I gdje li se samo „skriva“ onaj naš „kratkometražni“ filmski Oscar?! Zar nije indikativno i to da se u godišnjim kulturnim „bilancama“, ama baš nigdje ne spominje „hrpetina“ nagrada i grand prixova koje su „osvojili“ i iz dana u dan sve više osvajaju, neki naši „čudni“ filmaši i filmašice svojim kratkometražnim, srednjemetražnim i dugometražnim filmskim i video „pripravcima“ diljem svijeta.

Ne, u nas izgleda postoji samo film za „zabavljanje širokih masa“ i moram priznati, da u tom smislu situacija i nije tako crna, štoviše, ona svakim danom postaje sve „ružičastijom“. Kao što znate, da bi nam život učinili zabavnijim, američke TV kompanije više ne prikazuju crno bijele filmove(!?), jer to „masama“ više nije zanimljivo!? Dohvatili se oni stoga, ni manje ni više, svjetske c/b filmske baštine i bez pardona je masovno „prefarbavaju“. Naravno da se i mi ne možemo oteti tom „trendu“, što potvrđuje i neki dan nam servirana digitalno „colourirana“ Casablanca od strane HTVa, koja bw nije gotovo ništa izgubila od svog „ružičastog“ sjaja, sadržaja i poruke!? Pa čemu onda ljutnja!? Jedan od sudionika Film. hr foruma predlaže, ako se to nekom „čistuncu“ ne sviđa, neka si „skine“ boju s TV prijamnika! Misli jadan da će mu ova „tehnička doskočica“ omogućiti pristup izvornom umjetničkom djelu!? Pa naravno da misli, jer mu se filmsko obrazovanje svelo na „kućno kino“, gdje i sam ponekad „interaktivno“ sudjeluje u filmu svojim odrazom na staklu TV ekrana.

No pustimo ovu „mistifikaciju“. Nemam ja zapravo ništa protiv tog digitalnog „prefarbavanja“. Niti protiv „kućnih kina“. Navikli se mi već i onako na svakojake „masovne“ televizijske „nepodopštine“, primjerice, televizijsko emitiranje cinemascope filmova. Što mislite kako bi to izgledalo kada bi se neki uvaženi filmski stručnjak, teoretičar ili kritičar iz „obrazovnih“ razloga, usudio uljudno zamoliti televizijske kuće, da bi bio red prije svakog emitiranja cinemascope filma, ispričati se „TV masi“, što će iz „tehničkih“ razloga gledati samo sredinu filmske slike(!?), to jest, lijeva i desna strana ovog proširenog formata, nalazit će se u nevidljivom, stručno rečeno, off prostoru, gdje će se njezin odrezani dio moći samo pretpostavljati!?

Slažem se, film će izumrijeti, izumrli su i dinosauri, rekoh već jednom. Jedino mi nije jasno čemu neki arheološki „frikovi“ dižu paniku kada pronađu nekakav komadićak jedne već davno „zamrle“ životinje. K tome s njim rukuju kao s nekom svetinjom, čak i u bijelim rukavicama i još ga drže pod staklenim zvonom u nekakvom specijaliziranom muzejskom prostoru, u najstrožim klimatskim i sigurnosnim uvjetima, valjda da ga ne bi netko „skracao“. Ma čemu to, dovraga, kad je jedan digitalni Jurassic park „masi“ daleko pristupačniji i uvjerljiviji, pogotovo u „prošireno ružičasto““ digitalno televizijskoj verziji serviranoj pred kućnim vratima (vjerujem da me majstor neće krivo shvatiti).

„Uskoro će doći dan, kaže Paul Virilio, kada dan više neće doći“!

U hrvatskoj Metropoli, koja teži svim silama biti europskom, preostale su još samo tri mogućnosti gdje se još može, i moglo bi se, prikazivati filmove na izvornom standardnom formatu 1:1,37. Obzirom da on za masovno prikazivanje više nije rentabilan, ako još i to izgubimo, bojim se da će se filmska arhivska i ostala klasična građa, moći prikazivati samo još u multipleksima s već prije spomenutim „odrezanim“ i ubrzanim nogama i glavama!?

I vjerujte, nemam više iluzija iako se i ja kao profesinalac bavim „nekakvim“ filmom, osim što me je sram. Sramim se, jer za sve ovo što nam se u zadnjih petnaestak godina s ovom našom nesretnom kinematografijom događa, sami smo si krivi! Da, mi, filmaši! Kao što vidite mi se jednostavno ne možemo dogovoriti, čak ni onda kada nam „osvajači“ ugrožavaju i samu osnovu struke!? Primjerice, upozoravali smo organizatore peticije "Daj mi kino": nemojte dizati paniku prije vremena. Suzdržite se dok „si gradski oci“ ne kupe Kino Europu za "svoje potrebe" i tek onda dignimo javnost na noge. Međutim, kao što vidite, opet se nismo mogli dogovoriti. Zar se onda treba čuditi, što se već u tisku pojavljuju i ovakve izjave:

" Europa ostaje filmašima, ako se postigne razumna cijena"!?

A ja se i dalje u toj svojoj „nerazumnosti“ iskreno nadam da još nije kasno i da će naši odgovorni dužnosnici i svi mi zajedno s njima, konačno shvatiti da je „vrag odnio šalu“. Jer ako nam „osvajači“ otmu i ovo zadnje što nam je preostalo (a „netko od njih“ je u Vjesniku već jako nestrpljiv, jer to Sporo osvajanje kazališnih „nekretnina“ ide nekako presporo), uskoro će doći dan kada ćemo „izumrlu“ filmsku baštinu, našim budućim naraštajima, prenositi putem „teatraliziranih“ filmskih predstava „u živo“, tipa Tramvaj zvan čežnja, koje će se prikazivati u HNK-u, izgrađenom iste one 1895. godine kada datiraju i počeci „izumrle“ kinematografije, ili u njegovoj „adekvatnoj“ pratećoj sceni.

I na kraju bi se ipak usudio zapitati: da smo se, recimo, prije desetak godina uspjeli dogovoriti, i omogućili ovoj našoj „općoj masi“, posebice mladim naraštajima, adekvatnu i dostojnu filmsku informaciju i obrazovanje samo s jednim, jedinim „pravim“ ne velikim ali savršeno tehnički, prostorno, kadrovski i programski opremljenim i usklađenim filmskim hramom, (ne trebamo izmišljati, Filmski muzej u Frankfurtu je arhitektonski gotovo identičan zdanju na Tuškancu, na primjer), i da su nas u tome podržali i akademici pa i vrhunski intelektualci, bi li došlo do ovakvog drastičnog osipanja filmskog nam gledateljstva?

Znam, znam, o tom- potom.

No ipak sam siguran da će se „razumna cijena“ postići, i sve dok ne uđemo u Europsku uniju, gdje ćemo sasvim sigurno negdje u njoj imati priliku vidjeti nešto i od vlastite nam filmske baštine, naravno, u uvjetima koje ona zaslužuje, srdačno Vas pozdravljam i želim Vama, kao i svim „osvajačima izvedbene umjetnosti“, posebice njihovim pomagačima, puno sreće i uspjeha u nastupajućoj 2007. godini.

Ivan Ladislav Galeta
Kraj Gornji
9.. siječnja 2007.

* HRVATSKA REVIJA,broj 4, Tema broja: NEMA PRETSTAVE, Nestanak tradicionalnih kinematografa
** Odnosi se na g.Antonia Lauera, koji je zajedno s g.Tomislavom Gotovcem „hodajuća“ filmska enciklopedija.
*** Robert Jukić, IN MEMORIAM: KINOTEKA U KORDUNSKOJ, F.I.L.M, 03.12.2005.
**** Vijenac,broj 333 - 335, 21. prosinca 2006.
***** Filmska enciklopedija, str. 694
****** Filmska enciklopedija, str. 695
email to someone printer friendly

Nije ocjenjen


bullet R.E.M.
bullet Žedno uho u Tvornici od 13. svibnja do 4. lipnja 2012. (p)
bullet Saša Božić u Teatru &TD priprema Marinkovićevu 'Gloriju' (p)
bullet 'How To Make – Ideen, Notationen, Materialisierungen' at Kunsthaus Dresden (p)
bullet Plavi ciklus: Pogorelić i Kitajenko u Lisinskom 23. ožujka 2012. (p)
bullet Zagrebačka filharmonija sezona 2012/2013: Press konferencija (p)
bullet Animafest 2012: Press konferencija (p)
bullet 36.Smotra kazališnih amatera Zagreba - SKAZ - 23.03/04.04.2012. (p)
bullet Festival hrvatskog animiranog filma po treći put u Zagrebu (p)
bullet Četiri hrvatska filma u natjecateljskom programu Annecyja (p)
bullet Poziv na radionicu 'Osnove tehnika rada s filmom'! (p)
bullet Cineplexx East - Vodeći kino prikazivač u ovom dijelu Europe dolazi u Zagreb (p)
bullet Dani hrvatskog filma 2012: Kritični dani na 21. Danima hrvatskog filma (p)
bullet The Unschool Art School MFA/PhD (p)
bullet T.A.L.K. A.B.O.U.T. P.O.R.N. (p)
bullet Izložba '...Crteži iii' u Galeriji Anex (p)
bullet FILM: ŽENSKA PRAVA HOĆU, drama by Ada Jukić
bullet In memoriam IVICA PERCL 16.3.2007.-16.3.2012. (p)
bullet Jonathan Franzen u Zagrebu (p)
bullet Poziv umjetnicima za IETM Zagreb (p)
bullet Na 100.00 volta - Zagrebačka filharmonija, maestro Schiffman i pijanist Boyde (p)
bullet Worldwide deadline reminder: jobs, scholarships, competitions, residencies, exhibitions (p)
bullet Potpora fonda Eurimages filmskim projektima 'Svećenikova djeca' Vinka Brešana i 'Cure' Andreje Štake
bullet Kultura promjene SC poziva na radionicu Glas kao tijelo, tekst kao glazba! (p)
bullet Svečano otvoren Zgraf 11 (p)
bullet otvaranje josip kaniza (p)
bullet Sale of contemporary Arab, Turkish and Iranian photography at CMOOA's (p)
bullet Exhibition of Hervé Fischer at the Gallery Parisienne (p)
bullet Stephan Balkenhol at DEWEER gallery (p)
bullet Graduate Course in Art Practise in Cyprus (p)
bullet Nakon tri godine Rebel Star ponovno u Teatru &TD (p)
bullet Sunnysiders - Licence to Blues - Koncertna promocija (p)
bullet Picksiebner koncert u Hard Placeu (p)
bullet NICO DOCKX at PREMIERE OPENING of ESTHER DONATZ GALLERY. 17 MARCH 2012 (p)
bullet Prezentacija Vodiča HMNU (p)
bullet Geenger Records traži suradnike! (p)
bullet ALASKA vas poziva na rokkanje_najava (p)
bullet RockLive Festival - promjena termina i prijave bendova (p)
bullet 'TRAŽI SE PRIJATELJ' - glazbom protiv nasilja (p)
bullet 'Uskršnja jaja' na Filmskom festivalu Tribeca (p)

Ime:

Lozinka:


Zapamti me



Koji igrani filmski žanr odgovara recesijskoj stvarnosti:

Komedija

Drama

Horor

Krimi film



Glasova: 1640
Stare ankete

All rights reserved. F.I.L.M © 2011. Since 22.01.2003.
Naše tekstove je moguće pratiti preko RSS i TXT servisa.
news.xml - news.txt